Tea Jurišić: Ulična umjetnost treba postati neodvojiv dio turističke i kulturne ponude

Nakon razgovora s Ivanom Svagušom i Segorom Garberom, u posljednjem u nizu intervjua vezanih uz uličnu umjetnost, razgovarali smo s Teom Jurišić, ilustratoricom i muralisticom koja stoji iza studija KVAR ilustracija. Tea je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti, a u svojoj se praksi specijalizirala u ilustraciji knjiga, oglašavanju, pakiranju i uredničkim ilustracijama, a njene murale možete pronaći po cijelom svijetu. 

Što nam je Tea rekla o stanju na splitskim ulicama, važnosti festivala ulične umjetnosti, primjerima dobre prakse u Dalmaciji, kao i reakcijama građana i građanki na uličnu umjetnost, pročitajte u nastavku.

Kao umjetnica koja se u svojoj praksi bavi i uličnom umjetnošću, možeš li nam prokomentirati stanje sa splitskom sa splitskom uličnom umjetnošću? Vlada li na zidovima kaos ili je riječ o kreativnom neredu? 

Splitu, kao drugom najvećem gradu u našoj državi, nedostaje legalnog prostora gdje bi se kreativci mogli na neki način izraziti, a da to ne bude puko šaranje po privatnoj i javnoj imovini. Mislim da bi kaos bio manji kad bi u gradu postojalo nekoliko većih punktova gdje bi razni umjetnici mogli doći i ostaviti svoj trag. 

U ovom slučaju sam Grad Split je u velikoj mjeri odgovoran za to što je išaran uzduž i poprijeko. Potpisivanje i crtanje po kamenu osobno ne volim, niti bih to ikad napravila, ali ponekad razumijem ljude koji se izražavaju i po tom materijalu, s obzirom na to da nemaju gdje i shvaćam to kao svojevrstan bunt i poruku. Nažalost, najčešće teme u Dalmaciji su navijačke prirode i teme koje obuhvaćaju Domovinski rat. Da se razumijemo, čak ni tematika nije ono što je kontroverzno, već sama izvedba takvih murala, koja jako često promovira agresiju, izvedena je bez mašte, i prisutna je prezasićenost istom tematikom, koja često vodi u fanatizam.

Koga smatraš odgovornim za trenutnu situaciju? Mogu li strože kazne i upornije čišćenje zidova popraviti situaciju u korist ulične umjetnosti i reda? 

Ne vjerujem da će to biti slučaj s kaznama, kao s bilo čime što se ljudima nameće i zabranjuje - ljudi će samo naći drugi, skriveniji način da rade istu stvar. Grad bi trebao izaći u susret umjetnicima i pokušati postaviti dijalog i da se kroz taj dijalog postigne dogovor u kojem će obje strane ući u kompromis, ali i postići što žele. S više mjesta za kreativno izražavanje, vjerujem da bi se razmjerno smanjivala količina išaranih i devastiranih javnih površina. Grad bi trebao slijediti primjer drugih europskih gradova koji uličnu umjetnost ne samo da prihvaćaju, već projektima i financijskom podrškom postižu to da ta scena postane neodvojiv dio turističke i kulturne ponude. 

U kolikoj mjeri xSTatic festival doprinosi jačanju položaja ulične umjetnosti? Postoje li neki primjeri dobre prakse u drugim gradovima koje možeš podijeliti s nama? 

xSTatic je jedan sjajan festival, na kojemu sam i osobno sudjelovala 2022. godine, a vjerojatno ću i opet. Koliko znam, to je jedini festival tog tipa u Splitu i okolici koji promovira baš graffiti umjetnost i umjetnost murala, tako da bi bilo logično i ispravno da Grad Split dodijeli maksimalnu moguću podršku, kako mjestom održavanja, tako i financijskom potporom. 

Dobar primjer lokalne podrške je Bol, koji već jedanaest godina podržava festival Graffiti na Gradele, a moje osobno iskustvo je višegodišnji angažman koji imam s općinom Podgora, koja je u uličnoj umjetnosti prepoznala turistički potencijal, tako da smo u zajedničkoj suradnji "obojali" veći dio magistrale na tom području, uključujući autobusne stanice, okolne zidove, billboarde i slično. Taj primjer slijede i gradovi poput Omiša, Ploča, Opuzena, Makarske…

Na tvojoj web stranici možemo vidjeti fotografije murala koje si slikala po Hrvatskoj i Europi. Možeš li nam izdvojiti neku od lokacija/murala koji su za tebe posebno značajni - bilo zbog suradnje, lokacije, motiva ili procesa?

Imam tu sreću pa se skoro uvijek jako dobro povežem s lokalcima i prolaznicima na lokaciji slikanja murala, ali jedan koji će mi ostati pri vrhu najdražih je mural kitesurfera u Pločama.

To je bilo moje prvo gostovanje u tom gradu u organizaciji festivala Graffiti na Gradele, i samo oslikavanje je bilo dosta zahtjevno, jer je zgrada bila jako velika, a specifičnost lokacije je bila takva da se nije mogla koristiti dizalica, već skela, tako da je to bio svakodnevni alpinizam do petog kata. Ljudi, ma ljudine koji su me tamo ugostili su nešto što je meni obilježilo tih nekoliko dana slikanja. 

Preciznije, to su bili predstavnici stanara Veseljko i Vesna, koji su me svaki dan dvorili kao da sam njihova vlastita kćer. Osim stanara, tu je bio i Bare, frizer iz prizemlja koji mi je uskakao kad god je trebalo nešto pripomoći. Bilo je tu i drugih prolaznika sa sladoledima, kavom, dobrom pričom i zezancijom. 

Takva iskustva mi konstantno potvrđuju da zbilja još nisam upoznala ljude koji su gostoljubiviji od naših sugrađana. Hvala im na tome. 

Oslikavala si zidove zatvora - možeš li nam reći nešto više o tome?

Oslikavanje zidova zatvora je bio višegodišnji projekt autorice Melinde Šefčić, koji se bavio revitalizacijom zatvorskog prostora umjetnošću, i na tim projektima su sudjelovali mnogi hrvatski umjetnici. Osobno sam oslikavala zidove u zatvorima u Glini, Osijeku (zajednički rad s Chez-om) i  kaznionici u Turopolju.

Izrada murala mi je bila posebno iskustvo, jer sam se trebala držati nekih normi koje su izuzetno važne na takvim mjestima. Bilo je naglašeno da se ne koriste boje koje mogu izazvati agresiju i negativne osjećaje, teme su se kretale oko pozitivnih iskustava, vedrih prikaza i boja koje djeluju umirujuće na gledatelja. 

Gdje sve možemo vidjeti tvoje murale van Hrvatske, kako su se te suradnje ostvarile, kakvo je bilo iskustvo?

Sudjelovala sam na nekoliko festivala van Hrvatske i oslikavala neke privatne narudžbe, a i samoinicirane murale na raznim mjestima.

Bila sam pozvana na Trondheim Gatekunst u Norveškoj, Artefatto u Trstu i izradu murala u Solothurnu, Švicarskoj.  Osim tamo, moji murali se nalaze u Sloveniji, Grčkoj, Njemačkoj... Zanimljivo je vidjeti koliko je street art scena razvijena u drugim EU državama, zanimljivo se družiti s različitim ljudima, ali zasad još uvijek tvrdim da je najzabavnije i najopuštenije slikati na svom terenu, u Hrvatskoj. 

Kako građani reagiraju na uličnu umjetnost? Pamtiš li neke situacije, anegdote do kojih je došlo tijekom slikanja murala?

To je uvijek individualno, ali iz svojeg iskustva moram reći da je to većinom jako pozitivno. Mislim da je tu ključno strpljenje i vrijeme da se ljudima objasni što je to ulična umjetnost, a što vandalizam, jer ljudi jako često znaju to dvoje staviti u isti koš. Osobno se skoro uvijek sprijateljim s lokalcima na mjestu na kojem slikam mural, tako da se iz toga nekoliko puta znalo roditi i dugotrajnije prijateljstvo. Često mi prilaze djeca koju imam naviku "angažirati" u oslikavanju murala. Jako su znatiželjni, pa ih često pitam žele li mi pomoći i odgovor je uvijek potvrdan, tako da već imam čitavu seriju fotografija na kojima djeca zadovoljno isprobavaju razne kistove i pomažu mi u kreiranju murala. Mislim da je to za djecu vrijedno i važno iskustvo i nešto što će sigurno dugo pamtiti, a nadam se da će im i pomoći u razmišljanju o umjetnosti i kreativnosti, a možda i pomoći da vide svijet na jedan otvoreniji način. 

Uf, anegdota ima jako puno, a jedna od dražih mi je dok sam bila na skeli na četvrtom katu u Pločama, slikala i gledala svoja posla, i došavši do jednog balkona, stariji gospodin mi je pružio svoja dva pitona, predstavljajući ih kao Zlatana i Madonu. Sreća pa sam imala svoj pojas za penjanje vezan za skelu! :)

Za kraj ovog intervjua, ali i serijala posvećenog uličnoj umjetnosti, jedno jednostavno pitanje: Što je za tebe ulična umjetnost tj. koliko tvoja praksa u ilustraciji pronalazi mjesto u zidovima koje si oslikala?

Moj rad u ilustraciji i rad na muralima su jedna te ista stvar, samo s drugačijim pristupom i formatom, ali sadržaj je isti - vizualizacija u narativnom kontekstu.

Što god radila, moj cilj je ispričati priču, najčešće o mjestu, o ljudima ili o zanimljivostima oko lokacije. Težim tome da moj rad nije samo lijepi, šareni vizual, jer jako volim metaforu, volim stvarati prikaz koji neće doslovno pričati gledatelju, već prenijeti poruku kroz zanimljivu vizualnu dosjetku. Nadam se da publika koja prolazi kraj mojih murala kreira vlastitu priču temeljenu na mom prikazu, i na taj način praktički sudjeluje u stvaranju umjetničkog djela.

Ovaj sadržaj realiziran je kroz projekt "Hoću grad za mlade!" koji je sufinanciran sredstvima Grada Splita te ne odražava nužno stajališta donatora.