Segor: Grad se ne treba boriti s graffitima, nego educirati mlade

Nastavljamo serijal intervjua posvećen uličnoj umjetnosti u Splitu i, nakon razgovora s Ivanom Svagušom, donosimo razgovor sa Segorom Garberom, dizajnerom i dugogodišnjim aktivistom u području dizajna, primijenjenog dizajna, graffiti i street art umjetnosti. Segor je angažirani akter na splitskoj umjetničkoj sceni te surađuje s brojnim udrugama i institucijama na projektima u ulozi organizatora, voditelja radionica i predavača. 

Što nam je Segor rekao o splitskoj uličnoj umjetnosti nekad i sad, o aktivizmu kao preduvjetu bavljenja uličnom umjetnosti, ali i odnosu novih i starijih generacija uličnih umjetnika, pročitajte u nastavku.

Za početak, jedno jednostavno, ali možda i najteže pitanje - kakvo je po tebi stanje sa splitskom uličnom umjetnošću? Dugogodišnji si akter na sceni, možeš li usporediti stanje nekad i sad?

Čini mi se da je trenutna situacija s uličnom umjetnošću u Splitu ipak malo eskalirala, nema nikakve kontrole. Imam 36 godina, crtam graffite od dvanaeste godine i u Splitu nikad nisu postojali ratovi između grafitera. Postojali su poštovanje i uzori, i uvijek je jedna generacija odgajala sljedeću. Primjer prve lekcije koju sam naučio u osnovnoj školi je ta da se ne šara po Dioklecijanovoj palači. Po spomenicima se ne šara, po Palači se ne šara. Privatne kuće, kamen, to je je druga priča. 

Graffiti u Splitu više nisu kao što je bilo ranih 2000ih, gdje je postojalo zajedništvo, sada već postoje prepirke i ratovi. Kako je pandemija utjecala na kontinuitet održavanja xSTatica, možda je to utjecalo i na činjenicu da više najmlađa generacija ne poznaje nas starije, prvi mi se put dogodilo da ne poznajem mlađe crtače. Ono što je pozitivno, činjenica je da svi oni koji se ne trude crtati već samo šaraju, ne ostanu u ovome dulje od godinu - dvije. Oni koji se trude, uče i napreduju, oni ostanu u ovom svijetu i od ulične umjetnosti naprave možda čak i karijeru.

Uz tvoje se ime često spominje aktivizam, on je uočljiv u tvojim radovima i motivima koje obrađuješ. U tom smislu, što je za tebe ulična umjetnost, graffiti art? 

Prvo što mala djeca rade, to će znati roditelji, je da odbace papir i crtaju po zidovima. Nisu ni ljudi u pećinama crtali po podu, već po zidu. Dugo nam je nešto usađeno, evolucijski, da gledamo crteže na zidovima i da smo okruženi njima. Meni osobno nema ništa gore od čistog bijelog zida; kada šetam ulicom u kojoj su svi zidovi svježe obojani i bijeli, kao da mi Grad poručuje “uprava grada ovdje odlučuje i odlučili smo vam napraviti uredan, divan, čist grad”. Po meni su napravili lažnu plastiku, gdje sve izgleda fino i čisto, ali ne reflektira ni grad, ni stanje u državi i društvu. Živimo u sistemu koji je nakaradan i to se treba vidjeti na šporkim zidovima.

Graffiti nisu samo umjetnost nego i sloboda govora. Tko ima priliku biti u novinama? Rijetki. Ali svatko može nacrtati ili napisati nešto na zidu, pa čak i najgore - kukaste križeve. Ali to se ne može spriječiti zabranjivanjem graffita već edukacijom. Svi problemi koje vežemo uz uličnu umjetnost su zapravo općeniti problemi koje imamo u društvu i među mladima, ali ih mi biramo gledati isključivo kroz uličnu umjetnost i graffite. 

Recimo, ponavljanje istih potpisa na zidu nije umjetnost. Ali, kao što sam rekao, graffiti nisu samo umjetnost, oni trebaju biti i na ulicama i u galerijama, oni trebaju biti i kultura i vandalizam. A nekad nastaju čisto iz potrebe da se čuje netko koga se inače ne može čuti. Takva će osoba napisati neku parolu na zidu. I tako kreću i promjene u društvu i revolucije. 

Netko tko ide crtati graffite je potaknut nekom vrstom prkosa, u samoj esenciji našeg postojanja je da smo protiv vlasti, protiv Grada. Moja je generacija odrasla, sada surađujemo i poznajemo ljude iz Grada, ali nismo zaboravili da smo krenuli od toga da smo protiv sistema. Sistemu je jedini način da se spasi i obrani od loših situacija taj da potiče nas starije writere da utječemo na mlađe. A to ne ide bez događanja na kojima se možemo upoznati. 

Split se uvijek razlikovao od drugih gradova jer je postojala suradnja, nije bilo ratova. Ja kad sam počeo crtati, znao sam da se u 19h na klupi na kolodvoru sastaju writeri, ekipa različitih generacija koje veže jedna tema: izlazak na ulicu, akcija, alter ego koji se probudi po noći kada odlučiš da nisi star i ozbiljan, nego mlad i krećeš u akciju osvajanja prostora u gradu.

Koga smatrate odgovornim za trenutnu situaciju? Postoji li mjesta u Splitu za uličnu umjetnost, što lokalna vlast može napraviti da stvori više prostora za umjetnost, a manje za kaos?

Nikoga ne smatram odgovornim za situaciju, riječ je o spletu okolnosti. Pandemija je utjecala na društvo, svi smo bili zatvoreni, xSTatic je izgubio kontinuitet, nije bilo prilike da se generacije upoznaju, što je oduzelo priliku starijoj generaciji da odgoji mlađu. Došlo je do raskola, dogodilo se nekoliko loših crtača graffita koji se nisu istaknuli talentom nego vandalizmom, nekim mlađim crtačima je to bilo zanimljivo pa je to donijelo problem u kojem nemaš jednu ekipu koja zajedno gušta, crta i osvaja grad noću, ali poštuje određena pravila, prvenstveno to da nećeš uništavati nešto što nosi kulturnu i generacijsku vrijednost. 

Nema više tih romantičnih stvari, realnost su ratovi i svađe mlađih grupa koje žele vladati gradom na neki način. Grad, ako želi imati kontrolu i izgledati finije, onda mora učiniti sve da ja kao crtač graffita poželim da grad izgleda onako kako oni žele da ga vidimo. 

Lokacije za uličnu umjetnost u Splitu… postoji jedna ulica koja je legalizirana još za vrijeme mandata Ivana Kureta, južni zid u ulici Put Supavla, prema Poljudu. Tamo nam je dozvoljeno crtanje, i tamo bi trebali crtati samo graffiteri, ali mi više volimo tražiti napuštena mjesta i zgrade, gdje nije prometno i možemo crtati u miru.

Grad nam treba dati više prostora za crtanje, pogotovo ako žele radove koji će se svidjeti prosječnom građaninu, radove koje je potrebno crtati po cijele dane. Gusti, brzi promet u ulici Put Supavla, automobili koji su parkirani do zidova, čine takve akcije neizvedivima. Prije su postojali kolodvor, Turistička škola, sad je nestalo zidova na kojima možeš dugo crtati, u miru. Ako nema puno takvih mjesta, onda neće ni biti zidova koji su makar estetski lijepi pa će zadovoljiti i obične prolaznike. Takvi bi zidovi i radovi možda potaknuli i mlađe generacijeda se posvete crtanju, a ne šaranju. 

Mlađi takve radove mogu vidjeti nakon xSTtatica, ali kada vide da su ti isti radovi prešarani kroz mjesec dana, naravno da će neki birati šaranje umjesto crtanja. Da bi smanjio kaos, Grad ne treba nešto posebno napraviti. Puno bitnije bi bilo da se generacije upoznaju i surađuju. Grad bi trebao poticati festivale poput xSTtatica i sličnih, na taj način može pozitivno utjecati na to što će graffiteri razmišljati i raditi. 

Jako je jednostavno - Grad se ne treba boriti s graffitima, nego educirati mlade. Problem s graffitima nije problem s graffitima, to je kao s fibrom, ona je znak da se nešto loše događa u organizmu. Tako i graffiti nisu uzrok, već su posljedica nečeg lošeg što se događa u društvu. Grad mora podržavati, mora gurati platforme na kojima se sami crtači graffita upoznaju jedni s drugima i gdje mlađi mogu vidjeti kako stariji rade, što podržavaju, da nauče. To je najlakši način, jer onda na nama ostaje da odgajamo nove generacije, kao što smo radili dosad. 

U kolikoj mjeri xSTatic festival doprinosi jačanju položaja ulične umjetnosti? 

xSTatic je u početku bio čisti hip-hop i graffiti festival koji se događao na nekoliko razina, a na prvom izdanju su bili najbolji od najboljih u svim kategorijama (writeri, skateri, reperi, beatboxeri, rolleri, košarkaši za basket...). Festival se kroz godine pretvorio u koncert za javnost na kojem mi usput crtamo, i svakako je na početku bio puno bolji nego sada. 

Nama je xSTatic u Splitu zapravo sve što imamo. Mi stariji ne crtamo toliko aktivno, crtamo reklame kad nas ljudi angažiraju, kad nas netko pozove na festival, ali ne iskradamo se više po ulicama, to je rijetkost. xSTtatic ima pozitivan utjecaj na situaciju u Splitu, ali sada postoje crtači koji su šarači, samo tagiraju. Njima je xSTatic previše fin i legalan pa sutradan išaraju sve što se na festivalu nacrta. 

Veliki problem xSTatica je što se crta uvijek na istim zidovima. Zašto bi svjetski priznati crtači, ilustratori i dizajneri došli i crtali negdje gdje će njihov rad dogodine biti precrtan nečin drugim? Imamo tisuće zidova, toliko je bivših vojnih objekata koji su napušteni, sramota je da se svake godine crta na istim zidovima. Sramota je i što su ravnatelji škola, na kojima su bili nacrtani graffiti prethodnih godina, sve radove prebojali pod čudnim obrazloženjima, samo da bi nakon toga dopustili crtanje ratnih graffita na tim prebojanim zidovima.

Svi moji graffiti, kao i graffiti mojih kolega, s prošlogodišnjeg xSTatica su prešarani mjesec dana nakon festivala. To dovoljno govori o tome kako nemamo više utjecaja na mlađe generacije, njih je odgojila neka međugeneracija u vrijeme kad se xSTatic zbog pandemije nije održao. Nemamo utjecaj, potrebno ga je vratiti. 

Kako građani reagiraju na uličnu umjetnost?

xSTatic pozitivno utječe na mišljenje javnosti o uličnoj umjetnosti, ali mislim da nas kao crtače graffita pretjerano ne zanima mišljenje javnosti niti crtamo da se svidimo općoj javnosti. Ne crtamo da bi to bilo lijepo, mi crtamo da i drugi crtači vide graffite, komentiraju, da komuniciramo. To su neke naše male igre i nas nije briga što Grad i javnost misle o tome. 

Nije nužno da ljudi pozitivno gledaju na graffite niti misle da su lijepi. Imamo drugačiju percepciju lijepog grada, tu se razilazimo i to je ok. Saša Pocrnić je, primjerice, vodio radionicu za djecu na kojoj su djeca u Vukovarskoj ulici crtali graffite protiv nasilja i negativnih pojava u društvu. Djeca su crtala crteže koji promoviraju toleranciju, a nakon toga se skupila ekipa iz kvarta i precrtala radove scenama rata i oružja… To nam dovoljno govori o stanju u društvu i gradu… Na Koteksu je na jednom xSTaticu nacrtan pokojni DJ Bronson, to je bila svojevrsna posveta nakon njegove prerane smrti. Nažalost, preko ovog rada osvanuo je crtež Splita iz ptičje perspektive s divovskim, predimenzioniranim križem na Marjanu, dok je Peristil, u centru Splita, nacrtan iz žablje perspektive. To je razina ulične umjetnosti prosječnog Splićanina koji ne crta graffite.

Iz mog iskustva, Splićani nikako ne reagiraju na uličnu umjetnost, teme koje običnog građanina zanimaju su ostale u nekom od prošlih ratova. Križevi, puške... Po meni, tuga rata se treba preživjeti crtežima mira, a mi smo okruženi crtežima rata, krvi i oružja.

Ovaj sadržaj realiziran je kroz projekt "Hoću grad za mlade!" koji je sufinanciran sredstvima Grada Splita te ne odražava nužno stajališta donatora.