Što znamo o anksioznosti

Godina je 1869., četrdesetogodišnji muškarac putuje u regiju Penza u Rusiji da pogleda zemljište koje namjerava kupiti. Zaustavlja se u gradu Arzamasu da bi prenoćio u hotelu. Osjeća se dobro, odmoran je unatoč putovanju. Ipak, dva sata poslije ponoći, obuhvaća ga intenzivan osjećaj straha od smrti. Muškarac je Lav Nikolajevič Tolstoj, a osjećaj koji ga je obuhvatio jest napadaj panike. Tolstoj će kasnije pisati svojoj supruzi o osjećaju agonije, straha i terora koji dotad nije iskusio, a ovo će iskustvo uvelike utjecati na njegov rad

Napadaj panike samo je jedan od mogućih simptoma

Napadaj panike samo je jedan od simptoma, odnosno načina na koji se mogu manifestirati anksiozni poremećaji. U njih se ubrajaju generalizirani anksiozni poremećaj (GAP), panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), poremećaj socijalne anksioznosti i fobični poremećaj. Opsesivno kompulzivni poremećaj ili OKP, iako svrstavan u zasebnu kategoriju neurotskih poremećaja, s anksioznim poremećajima ima mnogo sličnosti; povezuju ih naime osjećaj straha, brige i gubitka kontrole koji pojedinac doživljava. Anksiozni poremećaji su najčešći psihički poremećaji koji se javljaju i kod mlađih i kod starijih osoba, najčešće tijekom rane adolescencije ili ranog odraslog doba. Smatra se da i do 10% opće populacije pati od nekog oblika anksioznog poremećaja, koji često dolaze u kombinaciji s drugim poremećajima, najčešće s depresijom.

>> Pročitaj više o OKP-u

Anksioznost je dio ljudske prirode

Anksioznost ili tjeskoba, stanje koje se očituje osjećajem zabrinutosti, nervoze i straha koji može dovesti do panike, uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir, pojavljuje se u svim psihijatrijskim poremećajima, ali kao primarni simptom uočljiva je samo u anksioznim poremećajima. Iako se anksioznost i strah nerijetko izjednačavaju, bitno je napomenuti da anksiozni poremećaji nisu vezani isključivo uz strah, a ključna stavka u definiranju poremećaja upravo je način na koji se pojedinac nosi sa strahom. Anksioznost sama po sebi ne predstavlja abnormalnu reakciju, ona je dio naslijeđa ljudske prirode i kao takva je normalna reakcija. Većina ljudi doživljava osjećaje anksioznosti prije značajnih događanja poput javnog nastupa, prezentacije, važnog ispita ili sastanka. No, kada se anksioznost javlja u pogrešno vrijeme, u situacijama u kojima drugi ljudi nisu anksiozni, i kada postane dio svakodnevnog života, popraćena kroničnim i intenzivnim strahom, napadajima panike, opsesivnim mislima i noćnim morama, možemo govoriti o anksioznom poremećaju.

Šest mjeseci za dijagnozu

Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) karakteriziraju izražena i nerealistična zabrinutost koja treba trajati minimalno šest mjeseci da bi se mogla postaviti dijagnoza. Teme oko kojih se pojavljuje intenzivna zabrinutost najčešće su zdravlje, novac, obitelj ili karijera, a osim zabrinutosti prisutni su i tjelesni simptomi poput drhtanja, grčenja mišića, nesanice, napetosti u abdominalnom predjelu i vrtoglavice. Ako osoba pati od ozbiljnih napada panike koji nastupaju bez očiglednog razloga, možemo govoriti o paničnom anksioznom poremećaju. Osoba ima osjećaj da će se onesvijestiti ili čak umrijeti, ostaje bez daha, doživljava ubrzano lupanje srca, bol u grudima, gušenje, znojenje, drhtanje, trnce po cijelom tijelu i suha usta. Želite li barem donekle vidjeti o čemu je riječ, dovoljno je u YouTubeovu tražilicu upisati panick attack i pokušati pogledati neki od videa. Dok pišem ovaj tekst, u pozadini čujem ubrzano disanje i ponavljanje I don't want to die (Ne želim umrijeti) u nekoliko videa koji su se zaredali nakon prvog koji sam uključila.

Socijalna fobija

Generalni anksiozni poremećaj ili panični poremećaj može za svoju posljedicu imati pojavljivanje fobija kod osobe. Primjerice, ako osoba doživi napad panike na javnom mjestu nerijetko se može dogoditi pojavljivanje agorafobije, straha da će se napad ponoviti na javnom mjestu pa osoba počinje izbjegavati mjesta s mnogo ljudi odakle bi bilo teško pobjeći u slučaju novog nenadanog napada. Ovo je samo jedan od primjera fobije, intenzivnog straha od specifičnog objekta ili situacije, koje u popularnoj kulturi često bivaju korištene kao mjesto šale i zabavnih komentara, ali i kao pogrešni sinonim za izražavanje neslaganja ili neprihvaćanja određene grupe (primjerice homofobija, islamofobija, ksenofobija). U slučaju navedenih termina dolazi do izjednačavanja društvene konstrukcije straha i psihološkog poremećaja, a riječ je o terminima koji ne pripadaju psihologiji i psihijatriji, već sociologiji. Poremećaj socijalne anksioznosti, tzv. socijalna fobija, karakterizirana je ekstremnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja ili osramoćivanja. Dok je tjeskoba pri interakciji i upoznavanju s nepoznatim ljudima česta faza u razvoju mladih ljudi, ako se ovaj problem nastavi i u odrasloj dobi može se razviti u socijalnu fobiju. Ovdje nije riječ o pukoj sramežjivosti, kao ni o strahu od grupe ljudi – osobe koje pate od socijalne fobije strahuju od činjenice da bi drugi mogli imati negativno mišljenje o njima.

PTSP

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) obično uslijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju poput promatranja smrti druge osobe, iznenadne smrti nekog bliskog, seksualnog zlostavljanja ili prirodne katastrofe. PTSP se manifestira na tri načina: oživljavanjem traumatskog događaja (tzv. flashback ili noćna mora), izbjegavanjem mjesta povezanih s traumom i emocionalnim odvajanjem od drugih te psihološkom uznemirenošću (koji se manifestiraju poremećajima spavanja, iritabilnošću i slabom koncentracijom).

Kako dolazi do anksioznosti?

Kako nastaju anksiozni poremećaji, što utječe na njihovu pojavu? Ubrzani tempo života i manjak socijalnih kontakata svakako utječu na osjećaj anksioznosti koji čovjek nerijetko osjeti. Ipak, anksioznost kao poremećaj zahtjeva pojavljivanje određenih simptoma dulji period vremena i ne može se promatrati kroz prizmu egzistencijalističkih propitivanja koje svatko doživljava i proživljava, kao i strahova koji se javljaju u određenim situacijama. Na nastanak simptoma anksioznih poremećaja mogu utjecati čimbenici povezani s razdobljem djetinjstva. Primjerice, stresne situacije iz ranog djetinjstva, u kombinaciji s osobnom osjetljivošću i našim načinom suočavanja sa stresom mogu rezultirati pojavom anksioznog poremećaja.

Liječenje ne mora nužno uključivati lijekove

Ipak, bez obzira što će dovesti do pojave anksioznosti, njezin glavni pokretač nalazi se u mozgu, ona je biološki povezana sa svojim psihološkim uzrokom, pa ju je stoga moguće liječiti (tj. biološki smanjiti simptome) lijekovima koji utječu na disbalans neurotransmitera koji se pojavljuje u nekim dijelovima mozga. Osim liječenja koje uključuje lijekove (medikamentozno liječenje), anksiozni poremećaji mogi se tretirati i psihoterapijskim liječenjem i drugim nemedikamentoznim postupcima. Anksiozni poremećaji najčešće se tretiraju kombiniranim liječenjem, a odabir terapije za svaku je osobu individualan, pa je bitno napomenuti da je prvi korak u tretiranju ovog poremećaja svakako kontaktiranje liječnika.

Doba tjeskobe

Cijela filozofija egzistencijalizma u svojim temeljima ima osjećaj tjeskobe kao jedan od ključnih pojmova u definiranju čovjeka, a koji proizlazi iz čovjekove slobode i mogućnosti izbora. Osjećaj tjeskobe prisutan je u brojnim književnim djelima do te mjere da dolazi do izjednačavanja čovjeka i tjeskobe. Iako nerijetko možemo čuti izjave da živimo u dobu tjeskobe, izgleda da stajalište javnosti o anksioznim poremećajima nije napredovalo. Stav da je potrebno prijeći preko problema i naučiti se nositi sa životom nikako ne pomaže u osvješćivanju da je riječ o itekako specifičnom i raširenom poremećaju koji nadilazi granice osjećaja tjeskobe koji svatko od nas osjeti u određenim situacijama. Koliko god je biološki uvjetovan, ne smijemo zaboraviti da na anksiozni poremećaj utječe i okolina. Kada bismo ga usporedili s računalnim sistemom, ovaj bi poremećaj bio jednako problem hardvera i softvera. Promatramo li načine na koje su različite kulture u različitim povijesnim razdobljima promatrale anksiozni poremećaj, uviđamo razlike u stavovima i tretiranjima. Stari su Grci anksiozni poremećaj smatrali zdravstvenim stanjem, dok su ga filozofi prosvjetiteljstva vidjeli kao intelektualni problem. Rani egzistencijalisti smatrali su ga duhovnim stanjem, a američki doktori s kraja 19. stoljeća kao anglosaksonski odgovor na stres prouzrokovan industrijskom revolucijom. Rani frojdovci vide anksiozni poremećaj kao psihološko stanje prouzrokovano seksualnom inhibicijom, a današnje društvo u kojem živimo promatra ga kroz prizmu medicine i neurokemije. Postavlja se pitanje jesu li ova razlikovanja produkt specifičnosti ovog poremećaja, napretka znanosti ili tek odraz promatranih kultura u određenom povijesnom razdoblju?

Umjetnost kao terapija

Osjećaj tjeskobe nerijetko može poslužiti kao plodno tlo za umjetničko stvaranje. Čak je Kierkegaard vjerovao da je tjeskoba ključna komponenta kreativnosti i da bi bez nje genij umjetnika bio nepotpun. U Londonu je prije dvije godine organiziran Anxiety Art Festival, umjetnost se sve češće koristi kao terapija u nošenju s anksioznim poremećajem, a veliku je internetsku popularnost stekla serija ilustracija Real Monsters (Stvarna čudovišta) kojima je Toby Allen, umjetnik koji boluje od anksioznog poremećaja, pokušao istražiti mentalne poremećaje i ukloniti stigmu kojom su okružene.

Što se tiče četrdesetogodišnjaka s početka ovog teksta, on je uspio pronaći vlastiti način nošenja s anksioznošću. Na istom putovanju na kojem je prvi puta doživio napadaj panike, Tolstoj je uspio postići smirenost dok je kroz prozor vlaka promatrao vrhove borova i nebo iznad njih, razmišljajući o nečemu većem od sebe samoga. Promatranje svijeta oko sebe može tako imati dvostruku korist; ako se borite s anksioznošću možda vas može trenutno smiriti, a ako ste toliko sretni da je anksioznost tek rijedak gost u vašoj svakodnevici, promatranje svijeta pomoći će vam da uočite one kojima najjednostavnije svakodnevne stvari i situacije mogu predstavljati itekakav problem.