OKP nije šala

Pozvao sam je van šest puta u trideset sekundi. Pristala je nakon trećeg, ali nijedno njeno 'da' nije zvučalo dobro pa sam morao nastaviti s pitanjima. Na našem prvom spoju više sam vremena proveo organizirajući hranu prema boji nego što sam jeo, više nego što sam uopće razgovarao s njom... Ali njoj se to svidjelo. Sviđalo joj se što je na rastanku moram poljubiti šesnaest puta, ili dvadeset i četiri ako je srijeda. Sviđalo joj se što mi, zbog velikog broja pukotina na pločniku, toliko dugo treba da je otpratim kući. Kada smo počeli živjeti zajedno, rekla je da se osjeća sigurnom, kao da nas nitko nikada neće opljačkati jer sam sigurno zaključao vrata osamnaest puta.

Ne, nema svatko malo OKP-a u svojoj osobnosti

Ovo je samo dio pjesme koju je Neil Hilborn izveo u ljeto 2013. godine u finalu natjecanja slam poezije Rust Belt. Neil je ispraćen ovacijama, pjesma je ubrzo zavladala internetskim bespućima i privukla brojnu publiku. Od mnogih slam pjesama koje sam preslušala, ova pripada nekolicini koje su mi najdulje ostale u glavi i odmah sam je se sjetila kada sam krenula razmišljati o pisanju o ovoj temi. Neil je pjesmu naslovio kraticom koja krije mnogo više od pukog preskakivanja pukotina na pločniku ili zaključavanja vrata nekoliko puta: OCD. Obsessive compulsive disorder ili opsesivno kompulzivni poremećaj (OKP) nije romantičan kakvim će vam se možda na prvu učiniti. Nije ni zabavan kako ponekad sugerira sadržaj koji pronalazimo surfajući internetom. Ne, nema svatko malo OKP-a u svojoj osobnosti: ne patite od ovog poremećaja ako volite da su vam cipele uredno posložene, ako vam smeta neurednost, ako se ponekad pretjerano brinete oko svakodnevnih životnih problema i ako s vremena na vrijeme ustanete iz kreveta jer niste sigurni jeste li zaključali vrata ili ugasili štednjak. Jednako kao što si ne možete prilijepiti dijagnozu depresije nakon samo par loših sati ili dana. Riječi i dijagnoze toliko teške za one koji ih nose sa sobom nerijetko za ostale postanu tek dio zafrkancije. Ušuljale su se u popularnu kulturu i razgovorni jezik pa ih guramo tamo gdje treba i ne treba. Onako, kao kad uzrujano istisnemo kroz zube nekoliko puta tjedno: Ništa me ne pitaj, ubit ću se!

Pogađa oko 1 % svjetske populacije i teško ga je dijagnosticirati

Što je onda taj OKP, kako ga prepoznati i razumjeti? Kao što samo ime otkriva, riječ je o neurotskom poremećaju koji karakteriziraju opsesije i kompulzije i koji pogađa oko 1% ukupne svjetske populacije. Kako je navedeno na Wikipediji, opsesije predstavljaju ideje, riječi i slike koje su obično nepovezane s onim što pojedinac radi, ali mu se uporno, jako i neodoljivo nameću i skreću pažnju. Najčešće misli uključuju pretjeranu zabrinutost zbog bolesti i infekcija, ali mogu biti i agresivno ili seksualno obojene pa ih pojedinac doživljava potpuno stranim (primjerice, misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu ili strah odraslih da će početi osjećati seksualnu privlačnost prema djeci). Kompulzije ili prisile, s druge strane, opisane su kao prepravljujuća potreba da se učini neka radnja. Osoba s OKP-om opsesivne misli doživljava kao vlastite, a ne kao nametnute izvana, i pokušava ih se riješiti izvođenjem rituala, tj. kompulzija. Često su te kompulzivne radnje bezazlene i besmislene, poput učestalog pranja ruku, paljenja i gašenja svjetla, zaključavanja i otključavanja ulaznih vrata i ponavljanja fraza, ali mogu biti i agresivne ili opscene.

U najvećem broju slučajeva OKP se pojavljuje između 17. i 20. godine. Dijagnosticiranje je problematično pa osobe koje pate od OKP-a nerijetko provedu 3 ili 4 godine u neuspješnim pokušajima dijagnosticiranja. Opsesivno-kompulzivni poremećaj je kronični poremećaj koji u velikom broju slučajeva doživotno traje, pa je samim time i proces liječenja dugotrajan.

Prvi je korak - informiranje

Ljubomir Glamuzina na stranici Cybermed piše o liječenju OKP-a: Liječenje se kod blažih slučajeva može provoditi kognitivno-bihevioralnom terapijom dok se kod težih preporuča kombinacija psihofarmakoterapije i kognitivno bihevioralne terapije ili čak samo medikamentozna terapija iako kombinacija uvijek ima prednost. Tijekom liječenja oko 20 do 30% bolesnika pokazuju značajno poboljšanje, 40 do 50% umjereno, a kod ostalih 20 do 40% simptomi ostaju ili se čak i pogoršavaju. Svakako, prvi je korak u liječenju informiranje. Bitno je da se osoba kojoj je dijagnosticiran OKP, kao i njena obitelj, što više i temeljitije informira o poremećaju.

Plodno tlo za šale i zloupotrebu u medijima

Nažalost, često nam u uhu ostane samo opsesivni dio iz naziva ovog poremećaja pa, zanemarujući kompulzije i poremećaj, OKP postane tek sinonim za organiziranost i čistoću i samim time na njega se gleda pozitivno, u krajnjem slučaju kao na jednu od odlika karaktera određene osobe. A kada OKP promatramo kao nešto poželjno i dobro, zanemarujući činjenicu da je riječ o bolesti, zamagljujemo sliku o onome što OKP zaista jest i stvaramo veo nerazumljivosti oko njega – plodno tlo za šale, igre riječima i komentare. Na taj način nerijetko zanemarujemo simptome ili ih uopće ne prepoznajemo kao simptome ozbiljnog poremećaja. Kako onda možemo pomoći sebi ili nekome tko nam je blizak, a pati od simptoma karakterističnih za OKP?

Zloupotreba termina OKP/OCD postala je popularna pa ga nerijetko čujemo u svakodnevnom govoru i šalama, ali ga uočavamo i kao dio markentiških trikova. Primjerice, popularna internetska stranica Buzzfeed redovito objavljuje članke sa zanimljivim trikovima i savjetima koje nerijetko nose naslove poput “10 savjeta za čišćenje koji će usrećiti OKP osobu u vama” ili “10 slika koje će izluditi vaš OKP”. Instagram je prepun hashtagova koji su igra riječima o temi opsesivno-kompulzivnog poremećaja, a popularni američki lanac trgovina Target u predblagdanskom je periodu na svoje police izbacio vestu koja je razljutila osobe oboljele od OKP-a. Vesta s natpisom OCD – Obsessive Christmas Disorder najočitiji je primjer banaliziranja mentalnih bolesti i poremećaja. Ipak postoji jedan primjer kojeg se uvijek rado sjetim i kojem se često vraćam – film Bolje ne može s Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi. Nisam sigurna kako ljudi s OKP-om komentiraju ovaj pokušaj portretiranja osobe koja pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, ali smatram da je dobro polazište u razumijevanje svakodnevice takvih pojedinaca.

Tema koja živi i diše

Osobno ne poznajem osobe koje boluju od OKP-a, ili barem tako mislim. U slučajevima kada želim saznati više o nečijem iskustvu, bez ikakvog i uljepšavanja, a razgovor u četiri oka nije opcija, nerijetko su mi prva stanica istraživanja internetski forumi – virtualna okupljališta na kojima ljudi ostavljaju upise o vlastitim iskustvima i svakodnevnom životu, opisuju situacije u kojima se zateknu, pružaju si potporu i daju savjete. Tema posvećena OKP-u na našem najpopularnijem forumu broji preko šest tisuća upisa nastalih od 2004. godine do današnjeg dana. Tema živi i diše, kao i ljudi skriveni iza anonimnih nadimaka, a njihove priče mi nerijetko tjeraju jezu u kosti pa se zapitam živim li možda pokraj nekoga koga svakodnevno muče ovakve misli, nekoga tko se možda boji ili srami sve to priznati? Jedan od upisa na samom početku teme vratio me na Neila Hilborna – pišući o prijatelju kojemu je dijagnosticiran OKP, jedan forumaš iznosi: Ali kada je našao curu svijet mu se okrenuo naopačke i problem je gotovo nestao. Moram priznati da mi je ova rečenica izmamila smješak na lice. Ljubav sve pobjeđuje? Pa i ne baš. Ali ima nešto i u toj ljubavi, nešto što čini i moju i tvoju svakodnevicu mnogo lakšom. Nešto što ponekad uspijeva smiriti i opsesivne misli i kompulzije. Možda činjenica da postoji osoba koja vidi dublje od toga, koja se trudi razumjeti, ali i odvojiti osobu od poremećaja od kojeg boluje? Ne znam.

Otvoreni razgovor i prihvaćanje

Znam da veze i brakovi propadaju, da ljudi dolaze i odlaze i da je nemoguće u drugima tražiti lijek za probleme koji nas muče. Neil je svoju pjesmu završio sljedećim riječima: Sada samo razmišljam o tome tko je sada ljubi. Ne mogu disati jer je ljubi samo jednom, nije mu stalo je li savršeno! Tako jako je želim natrag... Ostavljam vrata otključana. Ostavljam svjetla upaljena. Nije grijeh priznati da je ponekad lakše kada je netko uz tebe, i baš zato je potrebno razgovarati o ovakim stvarima. Znam, nemoguće je konstantno biti zaljubljen i sretan, nemoguće je zadržati taj ushit, nemoguće je očekivati da će se problemi riješiti zaljubljivanjem, pogotovo ako je riječ o problemima zdravstvene prirode, a OKP je upravo to. Nije riječ o karakternoj crti ni o mušicama. OKP nije nešto što treba zanemarivati. OKP nije nešto čega se oboljeli ili njegova okolina trebaju stidjeti. Da krvariš iz otvorene rane, posjetio bi liječnika. Da te bole bubrezi, posjetio bi liječnika. Po čemu bi simptomi koje OKP nosi sa sobom trebali biti imalo različiti? Osjećaj zaljubljenosti vrlo vjerojatno neće ništa riješiti, ali osjećaj prihvaćanja će pomoći, došao on od djevojke/dečka, roditelja, brata, sestre, susjeda, prijatelja, kolega. A korak koji prethodi prihvaćanju je otvoreni razgovor, onaj koji skida tone s ramena i zbog kojeg se lakše diše. Ako se prepoznaješ u simptomima karakterističnima za OKP, učini taj prvi korak, progovori. Pa makar i virtualno, makar u zajednici ljudi koji će te, sigurna sam, razumjeti.