STFF: Festival se ne da godinama

 Posljednjih godina sve je više filmskih festivala u Hrvatskoj, no najstariji se održava u Splitu. Riječ je o Splitskom filmskom festivalu – međunarodnom festivalu novog filma (STFF) koji ove godine slavi okruglih dvadeset godina, a održat će se od 12. do 19. rujna. Izašavši iz puberteta, sada nastavlja putovanje dvadesetima, otkrivajući nove i nepoznate filmske nade koje će, ako je suditi po dosadašnjim izdanjima, postati sve zvučnije i poznatije u svijetu filma. Zbog svega ovoga odlučila sam razgovarati s Natašom Bogdanović Jadronja, Lucijom Kuvačić i Mirom Frakićem, pravim ljudima za sva moja pitanja o STFF-u i onim zakulisnim događanjima kojih publika ne bude svjesna tijekom festivalskog tjedna.

>> Program 20. Split film festivala

Beskompromisnost, provokativnost i hrabrost: koncept STFF-a

Nataša je već četvrtu godinu dio festivalskog tima, a trenutno radi kao koordinatorica progama. Lucija je dio festivalskog tima već šest godina i trenutno radi kao koordinatorica volontera i hospitality službe, a Miro se tek ove godine priključio festivalu u nevolonterskoj ulozi, kao programski asistent. Svi su oni postupno došli do uloga u festivalskom timu a ljubav prema filmu bila je, naravno, glavna iskra koja je sve pokrenula.
- Prvo sam, tijekom godina studiranja u Zagrebu, bila obožavateljica iz daljine, čeznula sam za nekim rujnom bez ispita koji bi mogla provesti u Splitu prateći Splitski filmski festival, ali toliko revna studentica ipak nisam bila. Čim sam se vratila s kontinenta, prijavila sam se za volontiranje, a već sljedeću godinu postala sam dio tima. Dosad sam prošla sve službe osim tehničke i nisam se još uvijek okušala u titlanju filmova. – ističe Nataša i dodaje da je koncept na kojem počiva STFF upravo ono zbog čega se odlučila volontirati baš tu, iako je redovito posjećivala i druge filmske festivale i u Zagrebu i u Split.
- Zašto baš Splitski filmski festival? Pa upravo zbog koncepta postavljenog još 1996. na samim počecima, a koji se održao do danas: beskompromisnost, provokativnost, hrabrost u bavljenju temama od kojih drugi često zaziru, hrabrost u prihvaćanju radova mladih neafirmiranih autora koje onda za par godina otkriju „veliki” svjetski filmski festivali. U tom smislu odgovara mi biti korak ispred, kao dobra stara avangarda, predvodnica. Veliki je to rizik, nema sigurnosne mreže satkane od nagrada i selektiranja priznatih i poznatih festivala, ali veliki je i užitak otkrivanja novog.

Miro se može pohvaliti bogatim volonterskim iskustvom ne samo na domaćim filmskim festivalima: volontirao je i na filmskom festivalu u dalekom Reykjaviku. Ipak, upravo se STFF pokazao kao najbolji odabir za njegov praktični angažman u svijetu filma:
- Među svim tim festivalima moram vrlo nesentimentalno priznati da mi je STFF svojim profilom među najbližima. Primarno me zanima vizualnost, a tek potom verbalnost filmskog medija, što sam prepoznao na ovom festivalu. Samim time mi je čast biti baš u ovom festivalskom uredu i vidjeti odakle dolaze ti filmovi „koje nismo imali još prilike vidjeti”, kako se često opisuje program. U zemlji od preko šezdeset filmskih festivala i mnogo više inih manifestacija mislim da je to istinski uspjeh.

Mladi kao posjetitelji, ali i kao dio volonterskog tima

Iako je riječ o zrelijem festivalu, mladi ga ne zaobilaze pa su nerijetko posjetitelji projekcija, festivalskih radionica i druženja sa stranim gostima festivala, ali i dio volonterskog tima.
- Dio mladih jako je zainteresiran za volontiranje na festivalu, javljaju nam se mladi iz cijele Hrvatske, a ne samo iz Splita. Interes bi dakako uvijek mogao biti veći, ali dovoljna je nekolicina uistinu zainteresiranih i predanih osoba da bi festival savršeno funkcionirao. Volonterska zaduženja obuhvaćaju sve: od tehničke službe, preko organizacije, press i hospitality službe. – priča mi Lucija i naglašava da se sa svakim volonterom održi sastanak na kojem im se objasne njihova zaduženja. Volonteri tada mogu, na temelju vlastitih želja i preferencija, odabrati službu kojoj bi se priključili.

Jasno je da je i ovdje, kao na većini filmskih festivala, volonterski angažman neophodan za funkcioniranje svih događanja jer STFF traje osam dana, na nekoliko lokacija i s raznim popratnim programima i aktivnostima, pa upravo volonteri drže sve pod kontrolom.
- Volonteri zauzvrat dobiju festivalske majice i akreditacije s kojima imaju neograničen ulazak na sve projekcije i radionice, pozvani su na svečano otvaranje i zatvaranje festivala te dobiju neizmjerno mnogo iskustva i lijepih sjećanja, što je i cilj samog volontiranja. – ističe Lucija, a Nataša dodaje:
- Za razliku od volonterskog tima, koji se sastoji od uglavnom mlađih volontera, u festivalskom timu imamo priličan generacijski raspon koji omogućava finu mješavinu iskustva i mladenačkog entuzijazma. I također potiče na svakodnevno premošćivanje generacijskog jaza.

20. izdanje STFF-a privuklo je više od 6000 prijava

Dok splitska publika uživa na projekcijama i zbraja dojmove nakon festivalskog tjedna, Nataša kaže da njihova priprema za sljedeći festival kreće odmah nakon završetka festivala:
- To nije zgodna formulacija nego je uistinu tako. Festival se održava u rujnu i, čim završimo s programom, krećemo s prijavama na natječaje. Moja uloga, kao i ostalih u timu, kreće se u rasponu od idejno-kreativnih prijedloga do organizacijskih poslova. Nemamo strogu podjelu „uloga”, što nekada zna biti veliki izazov, tjera na stalno učenje i rad na sebi i svojim vještinama.
- Istina je da pripreme traju čitavu godinu; planovi se kuhaju i pišu se prijave na natječaje. Potrebno je nezamislivo mnogo da biste organizirali jedan tjedan događanja! Moj je posao na početku bio povezan s kopijama za projekcije obilježavanja 20. jubilarnog izdanja te predselekciju kratkih filmova. Naime, ovogodišnje izdanje broji više od 6000 prijava, a to je 4-5 puta više nego inače. Blago rečeno, to je pozitivno nadišlo sva festivalska očekivanja, pa smo s predselekcijom počeli vrlo rano, mjesec dana nakon otvorenja prijava, kad nam je postalo jasno da će se prijave nakupiti neviđenim brzinama. – ispričao mi je Miro.

Publici uvijek treba ponuditi nešto više

Potrebno je zaista mnogo truda da bi se organiziralo događanje ovakvog kalibra, ali – kao i uvijek u životu – uložen trud ne mora jamčiti uspjeh. Filmski festivali i događanja sličnog tipa ipak ovise u prvom redu o onima kojima su namijenjeni – publici, pa svaki festivalski tim, sve dok trenutka kada festivalski tjedan krene, ne može biti siguran u reakcije publike.
- Posjećenost festivala varira s obzirom na segmente, neki segmenti su izrazito popularni, drugi imaju svoju vjernu, ali manje brojnu publiku možda i zahtjevnijeg filmskog ukusa. Primjerice, konkurenciju kratkometražnih filmova, koja je iznimno raznovrsna i bogata, prate godinama isti ljudi. Isto se može reći i za segment Gender/Erotika/Libido. Segment Odrazi s dokumentarcima o filmskim umjetnicima ili o kinematografiji jako je popularan i redovito puni kino dvoranu, kao i segment hrvatskog filma koji smo osmislili upravo zbog velikog interesa publike za domaći, posebno lokalni, film. To je naša ideja o pružanju „nečeg više” publici. Također organiziramo iznimno bogat Posebni program s mnogo radionica i predavanja o temama koji ne moraju nužno biti filmske, a od ove godine pokrećemo edukativne projekcije za djecu i mlade s ciljem razvoja filmske pismenosti. To je ono “nešto više” što smatramo da filmski festival može i treba ponuditi publici. – govori Nataša.

Tko radi, taj i griješi a tko griješi - smije se greškama

Brojna poznanstva, bilo da je riječ o ljudima iz svijeta filma ili izvan njega, kao i posljednji dan festivala i svečano zatvaranje kada se svi opuste i uživaju bez stresa, ono su što mojim sugovornicima ostaje u pozitivnom sjećanju. Ali nespretne situacije i sitne greške, kao i uvijek, mnogo su upečatljivije pa se, uz smijeh, prepričavaju svake godine.
- Takvih situacija ima popriličan broj, u vrijeme selekcije bude duhovitih filmova koji nas onda danima uveseljavaju. Ja sam osobno zabavila ured zamjenom imena jednog poznatog gosta, ali ne bi bilo profesionalno otkrivati detalje. – ispričala je Nataša, a Miro se nadovezao s jednom anegdotom koja se zbila za vrijeme njegovih volonterskih dana: - Pomagao sam s titlanjem filmova, a softver kojim sam to radio nažalost je bio takav da, ako biste štogod pogriješili, morali biste krenuti ispočetka. I tako sam zbog konstantnih pogrešaka dokumentarac Fabiana Dauba Rosia Montana morao premotavati, sve dok se svima u uredu nisu urezale prve minute filma, rumunjska muzika s malo rumunjskog teksta. Iako sam bio dosta odlučan na prvu, pokušavao do iznemoglosti titlati film, uskoro mi je mozak bio opran. Mislim da će me kolegica Nataša po tome pamtiti i tome se smijati do samog kraja.

A od ovogodišnjeg programa preporučuje se...

Ovogodišnje izdanje festivala splitskoj publici donosi brojne filmske naslove podijeljene u osam segmenata, a moji su se sugovornici osvrnuli na vlastite festivalske favorite s prošlih izdanja. Miru kao trierofilu (kako se sam okarakterizirao), u pamćenju je ostala Trierova pomaknuta komedija Direktøren for det hele (2006.), Lucija preferira program kratkih filmova, a Nataša ima mnogo favorita, među kojima ističe State of Dogs Petera Bronsensa i Dorjkhandyna Turmunkha. A što je s ovogodišnjim programom?
- Naročito se veselim pričama iz Foruma 4, ali možda najviše marokanskom ostvarenju Hichama Lasrija, Iza je more (Zlatna vrata, utorak 15.9., 21h), koje obećava jedno lynchevsko iskustvo. Od osam segmenata ovogodišnjeg programa, Libido bi bio siguran izbor, s obzirom na njegovu popularnost proteklih godina, a i Odrazi bi mogli biti jako zanimljivi. Među tih pet filmova zaista ima sadržaja za svakog ljubitelja filma – od poznatijih tema poput Fassbindera i „renesanse” jugoistočne azijske kinematografije, pa do snažne turske kinematografije 60-ih i 70-ih koja je kopirala uspješne holivudske narative, poput Ramba, Supermana, Tarzana, Drakule, ali na sebi svojstven, veoma turski način. Također, tu je i priča o porno-glumcu koji mora birati između porno-svijeta i obiteljskog života, kao i dokumentarac koji se tiče obećanja i posljedica cyber-revolucije. – Miro je istaknuo svoje favorite, a Nataša nastavila:
- S obzirom na to da sam radila na organizaciji ciklusa Godina svjetlosti, što je tema ovogodišnjeg izdanja, izdvojila bi predavanja i radionice u sklopu njega. Opet smo, kao i prošle godine s temom nadzora, uspjeli osigurati multidisciplinarni pristup i to me posebno raduje. Inspirativno je o istoj temi čuti iz aspekta filma, fotografije, fizike, pa čak i ekologije. Također bih izdvojila program E(d)u Kino, edukativne projekcije za djecu i mlade na kojima prikazujemo filmove za uzrast 13+, filmovi koji se bave temama bliskim tom uzrastu bez obzira dio svijeta u kojem žive i odrastaju.

Ne da se STFF godinama

Festival s ovolikom tradicijom svakako je trebao naići na uspone, ali i padove. Moji se sugovornici ne mogu s lakoćom prisjetiti nekih loših trenutaka, tek problema sa smanjenjem sredstava u tolikoj mjeri da je bilo upitno organiziranje festivala bez zadiranja u koncept i selekciju. Ipak, Miro sigurno dodaje Ne da se Festival godinama! i ja se moram složiti. Dvadeset godina projekcija, radionica, predavanja, zabave i otkrivanja novih imena, ideja i ostvarenja svakako je velika stvar koja će, ako je suditi po dosadašnjim izdanjima, potrajati još dugo, a STFF će, ne sumnjam, doživjeti duboku starost.

E(d)u kino: besplatni program za učenike

Projekt E(d)u Kino osmišljen je prije par godina s ciljem rada na filmskoj pismenosti djece i mladih, oplemenjivanju njihovog ukusa pomoću kvalitetnih filmskih djela, s ciljem razvijanja navike odlaska u kino (i to u kina smještena u gradskoj jezgri) te sa ciljem promišljanja o viđenom, razvijanja argumentiranog kritičkog pristupa. Program je u cijelosti usklađen s Nacionalnim okvirnim kurikulumom te je besplatan za učenike. Kako bi škole lakše organizirale dolazak, osmišljena je kompletna izvanučionička nastavu u sklopu koje će učenici, također besplatno, posjetiti novootvoreni dio postava Galerije umjetnina.