Problem stambenog zbrinjavanja mladih moguće je riješiti u postojećem sustavu!

Kao nastavak na razgovor o mladima i stanovanju s arhitektom Jerom Kuzmanićem, danas donosimo drugi razgovor na ovu temu. O gorućim pitanjima vezanima uz mlade i nedostupnost stambenih prostora, ali i o mogućim alternativnim oblicima stanovanja i primjerima dobre prakse koji bi mogli odgovoriti na probleme mladih Splićanki i Splićana, razgovarali smo sa Sandijem Terzićem, mladim arhitektom fokusiranim na prostore od društvenog značaja koji svojim recentnim diplomskim radom "KO - 101 - Priuštiva Heterotopija" nudi alternativno viđenje i potencijalni odgovor na stambenu krizu Splita i ostalih obalnih gradova. 

Možeš li nam, za početak, dati svoj komentar na trenutnu stambenu krizu u Splitu, gradu koji je sve snažnije pod utjecajem turistifikacije?

Za početak bih volio naglasiti kako stambena kriza ne poznaje partikularne uzroke. Nepriuštivost stanovanja sistemska je greška uzrokovana cijelim nizom problema, uključujući povijesni, geografski i ekonomski kontekst, neadekvatan obrazovni sustav, manjak političke kulture građana, rezigniranost strukovnih krugova i veliku moć nekretninskih i rentijerskih lobija. Da bude jasnije, povijesni kontekst uvjetovao je privatizaciju javnog stambenog fonda uspostavljenog u periodu socijalizma, čime stambeni prostori u potpunosti padaju pod kontrolu privatnih subjekata koji zbog nepostojanja adekvatnih zakona diktiraju pravila i nameću previsoke rente. 

Paralelno s tim, tiranija vlasništva nad stambenim prostorima onemogućuje cirkulaciju građana pa stambeno pitanje mogu riješiti samo građani koji stanove naslijede od svojih predaka. Ako se tome pridoda i ekonomski kontekst u kojem su produktivni rad i industrija ostali stvar povijesti, dok se sustavno olakšava globalni turizam i nekontrolirani dolazak stranaca, jasno je kako turistifikacija predstavlja jedini sigurni i brzi izvor prihoda većine građana. U takvom neodrživom sustavu najviše su pogođeni mladi i kreditno nesposobni pojedinci, na prvom mjestu studenti koji se iz iznajmljenih stanova izbacuju s prvim dolascima razuzdanih i bogatih stranaca, početkom lipnja. 

Međutim, za takvo stanje nisu odgovorni turisti koji, svjesno ili nesvjesno, iskorištavaju pokvareni sustav kojemu je na prvom mjestu interes neodrživog, brzog i laganog bogaćenja. Odgovornost za otuđenje stanovanja leži na svima nama jer smo svojom rezigniranošću takvo stanje i dozvolili. Odgovornost svih nas je da o stanovanju pričamo, da ga štitimo, da se za njega borimo. Odgovornost je i na političkim strukturama koje se vode konformizmom i odgađaju suočavanje s ovakvim problemima, čime se kratkoročna politička popularnost pretpostavlja dugoročnim interesima svih građana. Mišljenja sam kako će ovakvo, krizno, stanje nastaviti s perpetuacijom sve dok se ne uvedu turističke takse, porezi na nekretnine, regulacije renti ili dok situacija ne postane toliko kritična da jedini izlaz postane aktivacija građana u "bottom-up" borbi protiv turistifikacije i zaštiti stanovanja.

Koji su alternativni modeli stanovanja koji bi možda mogli odgovoriti na ove izazove i probleme?

Prije svega, mislim kako rješavanje stambene krize podrazumijeva povećavanje ponude stambenih prostora, ali i regulaciju postojećeg stambenog fonda kroz alate koji su lokalnoj samoupravi već dostupni. Imajući na umu kompleksnost teme, involviranost različitih društvenih skupina, ali i geografsku ograničenost splitskog poluotoka, činjenica je kako se uvođenjem jedinstvenog stambenog modela situacija ne može osjetno promijeniti. Povećavanje neprofitnog stambenog fonda treba se temeljiti na diverzificiranju stambenih modela različitim izvorima financiranja, upravljačkim modelima i ciljanim društvenim skupinama. Sve navedeno uključuje: postojeći fond gradskih stanova koji bi trebali biti dodijeljivani prema socijalnom ključu, skvotiranje, uvođenje novih stambenih modela poput kooperativnog i prinudnog stanovanja, regulaciju sustava APN kreditiranja, obnovu sustava poticajne stanogradnje, olakšavanje pristupa studentskim domovima i slično. 

Mišljenja sam kako je isključivo integralni pristup svim modelima jedini put ka stabilizaciji cijena nekretnina i vraćanju dostupnog stanovanja u okvire mogućeg. Međutim, kada pričamo o alternativnim modelima stanovanja koje bi vrijedilo uvesti, na prvo mjesto stavio bih kooperativno stanovanje kao model koji postoji stotinama godina, dok je u suvremenom europskom kontekstu uspješno primijenjen u brojnim gradovima sličnima Splitu. Model se temelji na kolektivnoj investiciji gdje određena grupa građana dobija pravo gradnje na gradskom zemljištu i zajedno podiže, otplaćuje kredit i upravlja zgradom. Benefita takvog modela ima bezbroj, a ja ću izdvojiti samo neke od njih.

Naime, gradsko vlasništvo nad zemljištem i kolektivno vlasništvo nad zgradom onemogućuju spekulaciju nekretnina na tržištu pa stanovi ne podliježu tržišnim logikama i zaradi. Dodjeljivanje zemljišta vrši se preko gradskog natječaja s konkretnim uvjetima, čime grad može privlačiti ciljane društvene skupine i mijenjati demografsku i gospodarsku strukturu stanovništva. Osim toga, koncept u kojem se građani prvo organiziraju, a tek onda traže arhitekta i grade stambenu zgradu, omogućuje da stanari biraju s kim će živjeti, ali i da participativim procesima odlučuju o izgledu vlastite zgrade. Takav model sigurno bi utjecao na demografsku sliku, ali i na kvalitetu života svih, a pogotovo mladih građana. Potencijalni problem ovog modela vidim u manjku gradskih zemljišta, ali upravo zato, više nego ikad postoji potreba za shvaćanjem kako funkcionalni obuhvat grada ne odgovara administrativnom obuhvatu. Jedini put ka uvođenju priuštivog stambenog sustava, suradnja je svih susjednih općina urbane aglomeracije u svrhu jačanja javnog prijevoza, ali i pronalaska zemljišta odgovarajućih za kooperativni model.

Živi li još uvijek u društvu, a pogotovo među mladima, taj često nedosanjani san o nekretnini u osobnom vlasništvu? 

Paradigmatski stav prosječnog Hrvata kako je dokaz uspješnog života posjedovanje vlastite nekretnine i automobila, jedan je od temeljnih problema stambene krize, ali i cijeloga društva. Takav mentalni sklop posljedica je političkog sustava koji se od raspada socijalizma temelji na poticanju privatnog vlasništva i rentijerske ekonomije, uz paralelno napuštanje produktivnog rada. Kada se tome priroda nepostojanje alternativnih modela za rješavanje stambenog pitanja, poput javnih stanova za dugoročni najam, jasno je kako mladi ljudi egzistencijalnu sigurnost osjećaju isključivo u slučaju osobnog vlasništva nad kućama i stanovima. 

Ostvarenje sna o kupnji vlastite nekretnine sa sobom nosi cijeli niz problema poput preranog kreditnog zaduživanja mladih građana, premale mobilnosti mladih ljudi koji zbog teritorijalnog vezivanja za vlastitu nekretninu odustaju od putovanja, inzemnog obrazovanja ili mobilnosti u svrhu profesionalnog ostvarenja. Tu je i problem okupiranosti stambenog fonda istim vlasnicima što onemogućuje cirkuliranje građana pa demografska struktura inertno kontrira promjenjivim zahtjevima ekonomskog i društvenog konteksta. Da bude jasnije, mlada populacija, jednom kada uđe u kreditna zaduženja i vlasništvo nad stanovima, u tim prostorima ostaje do kraja života, čime se smanjuju mobilnost i obrazovanost građana dok im zaduženja uzrokuju frustraciju i nezadovoljstvo životom. 

Osnova građanske kulture shvaćanje je kako se stanarske potrebe mijenjaju tijekom životnog ciklusa pa vlasništvo ne može predstavljati jedino rješenje stambenog pitanja. Paralelno s tim, država, koja bi takav sustav trebala mijenjati, svojim djelovanjem stvar čini još gorom. Umjesto povećavanja ponude stanova i razvijanja nevlasničkih stambenih modela poput javnih stanova za dugoročni najam, kooperativnog stanovanja ili zakonskih zaštita najmoprimaca, nacionalna stambena strategija temelji na modelu APN kreditiranja, čime se sustavno stimulira potražnja, što dugoročno utječe na poskupljenje kvadrata stambenih prostora. Današnje subvencije za kupnju stambenih prostora iznose točno onaj iznos koji je potreban da se pokrije razlika u cijeni koja je i nastala zbog subvencioniranja potražnje. Jasno je, dakle, kako je izlazak iz takvog začaranog kruga moguć isključivo uvođenjem alternativnih stambenih modela koji bi sigurno doprinijeli demografskoj slici i sigurnijem životu mladog stanovništa. 

Međutim, takav proces nije jednostavan, a dovoljno je pogledati primjer Barcelone u kojoj je 2000. godine započeta prva rasprava o konceptu kooperativnog stanovanja dok je prva zgrada izgrađena tek 2019. godine. Gotovo cijela dva desetljeća trajala je "bottom-up" borba građana, aktivista i profesionalaca protiv otuđenog stanovanja. Danas, pet godina kasnije, Barcelona ima preko 80 zgrada kooperativnog stanovanja, a taj broj kontinuirano i raste. Da zaključim, uvođenju alternativnog stambenog modela prethodit će niz godina i borbe za povećavanje autonomije lokalne samouprave, zakonsko sređivanje postojećih i popularizaciju nevlasničkih stambenih modela, a rezultat će sigurno biti vidljiv, samo je pitanje vremena.

U Gradskom programu za mlade Grada Splita nailazim na "Razvijanje pilot projekta inovativnog stambenog zbrinjavanja mladih" kao jednu od predloženih mjera - Kakve bi po Vama oblike inovativnog stambenog zbrinjavanja mladih Grad mogao potaknuti?  Tko bi trebao biti uključen u te procese, po Vama? 

Mišljenja sam kako termini inovativnost i eksperimentalnost u okvirima splitskog konteksta stambene krize nisu potrebni. Problem stambenog zbrinjavanja mladih moguće je riješiti u postojećem sustavu, a potrebna je politička volja donositelja odluka na nacionalnoj i lokalnoj razini. Već sam objasnio kako razvijanje i implementacija novih modela priuštivog stanovanja za mlade zahtjeva duži vremenski period i značajne napore svih involviranih dionika. Umjesto toga, mislim kako bi nedostupnost smještaja za mlade trebalo rješavati olakšavanjem pristupa studentskim domovima, povećavanjem socijalne osjetljivosti u formiranju kriterija za dodjeljivanje gradskih stanova i zakonskim zaštitama najmodavaca. 

U situaciji u kojoj su parkinzi studentskih domova popunjeni voznim parkom najskupljih luksuznih automobila, mahom inozemnih registracijskih oznaka, dok veliki broj studenata lošijeg imovinskog statusa "odvaja od usta" u svrhu plaćanja previsokih renti u neadekvatnim stanovima privatnih vlasnika, jasno je kako kriterije za ostvarivanje prava studentskog smještaja žurno treba revidirati. Osim toga, političkim odlukama, kojima se pod krinkom poticanja izvrsnosti, iz gradskih smještaja izbacuju socijalno ugroženi pojedinci kako bi se u njih stavilo različite uglednike s visokim primanjima i vlasništvom nad brojnim nekretninama, stanovanje se iz ljudskog prava pretvara u privilegiju akademski ostvarenih i bogatih pojedinaca. Uvjeren sam kako bi u takvom sustavu dovoljna inovacija bila usklađivanje zakona, kriterija, političkih odluka i odredbi sa stvarnim potrebama pojedinaca i društva. 

Je li participativnost mladih nužan preduvjet u donošenju političkih odluka po pitanjima stambenih prava?

Uvjeren sam kako bilo kakva rasprava o stambenom pitanju mladih treba obavezno uključivati i mlade. Rješavanje problema nepriuštivog stanovanja trebao bi biti predmet zanimanja i rada svih organizacija koje predstavljaju mlade, uključujući studentske zborove, pomladke političkih stranaka, građanske inicijative, mlađe pripadnike relevantnih strukovnih udruženja, ali i najvažnije – Savjet mladih. 

Već sam spomenuo kako svaki primjer pozitivne prakse iz inozemstva u svom korijenu ima procese "bottom-up" koji podrazumijevaju aktivaciju ugroženih skupina u svrhu ostvarivanja vlastitih prava. Takvi procesi ključni su i kod nas pa mi je drago vidjeti udruge poput zagrebačkog Prava na grad ili splitske inicijative Get getanima koje se aktivno bore za sebe, ali i cijelo društvo. Takav rad jedini je put za poticanje političara u revidiranju svojih odluka i borbi za javni interes. 

Primjera dobre prakse, koji nažalost često postaju i životna utočišta mladim ljudima iz Hrvatske, u Europi ima puno, a neki od njih su Barcelona, Hamburg, Parma, Ghent i Utrecht. Osobno bih izdvojio dva primjera. Na prvom je mjestu Beč, grad koji već stotinu godina predstavlja primjer najboljeg modela priuštivog stanovanja koji uključuje neprofitne studentske domove, mjesečne subvencije studentskog smještaja, sustav kuća za stanovanje mladih u gradskom vlasništvu, model prinudnog stanovanja za ugrožene društvene skupine i slično. Za usporedbu, grad Beč ima više od 50% neprofitnih stanova diverzificiranih modela, dok je postotak priuštivih stanova u Splitu, baziran na POS-ovoj izgradnji, manji od 2%. Drugi primjer dobre prakse bio bi Kopenhagen u kojem lokalna samouprava ima neovisnost u razvijanju vlastitih stambenih modela, a radi na principu javno-privatnog partnerstva sa stanarima, ali i privatnim kompanijama za razvoj neprofitnog stanovanja. Ukupno 98% financija dolazi iz državnih i gradskih kredita, a samo 2% iz jeftinih stanarskih renti. Takav sustav, zvan Housing for all, značajno povećava stambenu ponudu pa ukupan postotak neprofitnih stanova iznosi 50%. Konkretan primjer danskih stambenih politika, projekt je "UKHome" u gradu Aarhusu gdje je napušteni hotel, u suradnji države, grada i privatnih donatora, pretvoren u neprofitni smještaj za studente i mlade. Siguran sam kako su angažman građana i politička volja garancija implementacije sličnih primjera u Splitu, ali i drugim gradovima Hrvatske.

Ovaj sadržaj realiziran je kroz projekt "Hoću grad za mlade!" koji je sufinanciran sredstvima Grada Splita te ne odražava nužno stajališta donatora.