Povratak prirodi permakulturom

Iako se permakultura primarno povezuje s uzgojem organske hrane, to je samo jedan njezin segment. Briga za zemlju, briga za ljude i pravedna raspodjela resursa - tri su njezina temeljna načela, a obuhvaća pet elemenata: tlo vodu, zrak, energiju i zajednicu. Prvi tečaj permakulture u Dalmaciji održao se u jesen 2012. godine, a rezultirao je povezivanjem i okupljanjem nekolicine mladih u inicijativu koja se nazvala Permakultura Dalmacija. Ta je inicijativa u rujnu 2014. postala udruga, o čijim smo planovima i ciljevima, ali i o putu od inicijative do udruge razgovarali s troje mladih, aktivnih članova: dvoje su osnivača, agronomkinja i prehrambena tehnologinja Miga Grga i permakulturni dizajner Ivan Rako, a novinarka Katarina Lujak pridružila im se krajem prošle godine.

>> Permakultura se širi Dalmacijom

Entuzijazam je glavni pokretač

Iako su registrirani nedavno, bili su stručni suradnici na idejnom projektu revitalizacije napuštenog tupinoloma u Majdanu (na izvoru rijeke Jadro), krenuli su s predstavljanjem permakulture javnosti, a surađuju i s obiteljskim gospodarstvom Pezelj iz Trilja s ciljem da mu pomognu stvoriti održivo gospodarstvo po permakulturnim načelima.

Kako je inicijativa odrasla u udrugu, objašnjava Ivan: - Kad smo se tek okupili, bilo je aktivnih i manje aktivnih. Mi aktivniji nastavili smo se sastajati kako bismo osmislili program putem kojeg bismo se sami educirali i da bismo o permakulturi nastavili informirati javnost – objašnjava Ivan te dodaje: - zajedništvo nam je jedan od glavnih motiva za osnivanje udruge. Možeš nešto napraviti samostalno, ali za promjenu je potrebna zajednica.

- Razvoj udruge krenuo je prirodnim tokom. Nakon samog tečaja bio je prirodan slijed događaja nastaviti prakticirati što smo na tečaju usvojili. Svi smo bili entuzijastični i entuzijazam nas još drži, bio nam je pokretač i za razvoj ideja i za njihovu realizaciju – dodaje  Mia koju je, kaže, permakultura zainteresirala primarno zbog struke, ali joj je pažnju zadržala jer objedinjuje različite struke i različita znanja.

Katarinu je, pak, permakulturi najviše privuklo praktično znanje: - Oduvijek me privlačila samodostatnost, odnosno da u bilo kojem trenutku kao individua mogu „izaći iz mreže“ bez straha da će mi biti hladno ili da ću biti gladna. Permakultura je potvrdan odgovor na pitanje može li se preživjeti i ako sustav u kojem smo trenutno zakaže, a uz to njeguje prirodu i smanjuje ljudski otisak, što je vrlo važno – naglašava.

Nakon što su osnovali udrugu, prvi im je korak osnažiti se i okupiti jezgru ljudi različitih struka koja bi im poslužila kao platforma za napredak. – Svaki sastanak, svako predavanje služe tome da dođu novi članovi. Dobrodošli su ljudi svih struka jer permakultura i funkcionira razmjenom i spajanjem različitih znanja - kaže Katarina, a Ivan nadopunjava: - Nadamo se da bi naša udruga postala centrala koja bi povezivala manje inicijative i da bi postala servis za sve one koji se žele početi baviti permakulturom. Mogu nam se obratiti s pitanjima, a možda možemo uspostaviti suradnju, čak i zajednički realizirati neki projekt.

Edukacijom protiv neinformiranosti

Otkad djeluju, što neformalno što formalno, održavaju i organiziraju predavanja s ciljem popularizacije permakulture i radionice na kojima pokazuju kako pojedini segmenti permakulture funkcioniraju u praksi. Radionice su korisne jer, Katarininim riječima, daju ljudima samopouzdanje da shvate da mnogo toga mogu sami. – Praktično se znanje često mistificira, a zapravo treba samo pokušati – dodaje. Na taj način premošćuju i jednu veliku prepreku: neinformiranost javnosti.

Da zanimanje za permakulturu raste, potvrđuje Mia: - Nakon svakog održanog tečaja, predavanja ili radionice raste broj ljudi koji nastavlja prakticirati stečeno znanje, bilo individualno ili se počinju okupljati i tako se permakultura zaista proširila Dalmacijom.

Djeca i mladi izolirani su od prirode

Jedan im je od važnih ciljeva uspostaviti suradnju s vrtićima i školama jer smatraju da su djeca i mladi danas velikim dijelom izolirani od prirode. – Djeca veliki dio vremena provode u zatvorenom, a igračke su im od umjetnih materijala iako instinktivno vole prirodu. Bilo bi nam veliko veselje kad bismo suradnjom uspjeli približiti djecu prirodi – govori Ivan.

No, pritom se ne bi zaustavljali na edukaciji nego bi zaista djecom radili u prirodi: - Svašta bi se dalo napraviti s njima, od sadnje biljaka do iskorištavanja ravnih školskih krovova: kišnica se s njih slijeva u kanalizaciju a mogla bi se koristiti za navodnjavanje zelene površine oko škole. Mogle bi se izrađivati igračke od recikliranih materijala, male vjetrenjače, vrtna jezerca… – objašnjava on.

Urbana permakultura

Izoliranost od prirode velik je problem i djece i odraslih u urbanim sredinama. Upravo nas je zato zanimalo kako permakultura može premostiti tu izolaciju i može li se uopće permakultura prakticirati u gradu. – Može i upravo to privuče većinu ljudi. Uglavnom smo „gradska dica s asfalta“, ali živimo na Mediteranu i naše majke, bake, očevi ili djedovi redovito su nešto sadili, makar na balkonu. To je urbana permakultura. Postoji i niz drugih primjera: u nekim su gradovima ljudi zelene površine pretvorili u funkcionalne vrtove. Svako se onečišćenje – od plinova do smeća – može neutralizirati, sve je to permakultura - kaže Katarina.

Drugim riječima, svaka je briga za okoliš, odnosno iskorištavanje svih dostupnih resursa bez da se pritom narušavaju odnosi u prirodi prakticiranje permakulture. – Permakultura je kad umjesto tende na balkon postavite, recimo, grah koji onda istovremeno i čini hlad i služi kao hrana. Ako čini hlad, utroši se manje energije na hlađenje pa se onda ta energija može akumulirati za vrijeme kada će biti potrebnija. Permakultura je korištenje kišnice za navodnjavanje i piće, iako se to kod nas minimalno prakticira; korištenje ravnih krovova za sadnju biljaka ili za postavljanje solarnih kolektora ili fotonaponskih ćelija; održivi modeli transporta i ekonomije – sve je to permakultura – dodaje Ivan.

Problemom smatraju i nedostatak svijesti o potrebi odvajanja otpada. Rješenje je, smatraju, formiranje kritične mase koja bi to redovito prakticirala, ali i upozoravala druge na važnost te prakse. No, kako kaže Ivan, ne treba stati na tome: - Mnogo se energije troši na odvoz otpada. Zabadava smo ga razdvajali ako će se transportirati kilometrima daleko. Tako smo neutralizirali pozitivan učinak razdvajanja. Važno je da se otpad zbrinjava što bliže izvoru.

Permakulturna utopija

Razgovarajući o različitim oblicima urbane permalkulture, nismo mogli ne postaviti pitanje o tome kako bi iskoristili neki otvoreni prostor kad bi im ga Grad dao na korištenje. – Prva bi faza bila analiza želja i potreba građana, pogotovo onih koji stanuju u neposrednoj blizina – govori Ivan, a Katarina nadopunjava: - Napravili bismo malu zonu za razmjenu znanja i druženje; jedan bi dio prostora ostavili za vrt i za kompostiranje. Edukativna zona bila bi korisna da se nakon nje i sami građani mogu uključiti u održavanje tog prostora, a i da znanje mogu primijeniti kod kuće.

Zapravo bi, smatraju, bez obzira na jednu takvu zonu, svaki kvart trebao imati svoju zelenu površinu uređenu po permakulturnim načelima: skupljati kišnicu za navodnjavanje, a tu i kompostirati otpad koji proizvedu stanovnici kvarta. Kompost se zatim može preraditi u humus vrhunske kvalitete koji bi mogli koristiti za uzgoj hrane na balkonima ili za poljoprivredu ako se njome bave izvan grada.

Dok bi mnogima život po permakulturnim načelima mogao djelovati kao nedostižan san ili naivna ideja, u realnosti u brojnim gradovima niču zeleni krovovi, stvaraju se urbani vrtovi, napuštaju se neodrživi izvori energije poput fosilnih goriva. A dalmatinski gradovi? Možda bi prije svega građani, bez obzira na dob, trebali naučiti da se opušci cigareta i plastične vrećice ne bacaju u more i po podu – i to bi bio dobar početak.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.