Bogovi štovani pod Marjanom

Jer nijedna nacija pod Suncem nije tako divlja, i nijedan narod tako surov i okrutan da nema spoznaja o Bogu. Štoviše, čovjeku je od prirode baš usađeno da prizna nekoga iznad sebe komu će pripisati sve stvari koje su na zemlji, pa i svoj vlastiti život i dobra djela; u svojoj savjesti ima urođeni strah od njega i zazor; od njega će očekivati pomoć i njemu se srce u strahovima obraća i uzdiše...
Johann Hellmanns: O poganstvu

Nema boljeg citata koji bi jasnije dočarao čovjekovu potrebu za nečim duhovnim, ma kako se to zvalo: Bog, Energija, Svemir, Univerzalni Um, Vrhovni Um, Beskonačna inteligencija, Stvaralački Izvor... Pretočivši taj koncept Višega u religije i mitove, čovjek si je uvelike olakšao život: po Carlu Gustavu Jungu, švicarskom psihologu i psihijatru, mit je glas istine našega nesvjesnoga a bogovi, božice i junaci simboliziraju kreativnost, oštroumnost, ushićenje, jad, veselje, agresiju... Mitska čudovišta zapravo su stvarna čudovišta našega uma; mitske tragedije i uspjesi preslikavaju naše psihološke uspone i padove, a njima upravljaju sile na koje ne možemo utjecati. Na temelju toga može se razumjeti zašto su mitovi različitih naroda i vremena katkad tako upadljivo slični.

Bogovi grčkih i rimskih mitova bliži su čovjeku nego bogovi iz drugih mitologija jer su u neprestanoj interakciji s čovjekom: uzimali su ljudska obličja da bi se podrugivali čovjeku i stavljali ga na kušnju. Znali su se pojavljivati i u neljudskim oblicima; nisu bili idealna bića u moralnom smislu - osjećali su i bijes, i sreću, i tugu, i ljubomoru - kao i ljudi.

>> Pročitajte o hramovima u Dioklecijanovoj palači

Rimljani, čiju ću mitologiju podrobnije obraditi zbog Dioklecijana, rimskog cara koji nam je, sagradivši palaču na Splitskom poluotoku, u nasljeđe ostavio i četiri hrama, imali su drugačije predodžbe o bogu od Grka: više su voljeli apstraktne pojmove koji su bili personificirani kao božanstva: vjernost, sloboda, sloga, pobožnost... Nasuprot tome, Grci su bili mnogobošci, a njihovi bogovi osobe, bića slična ljudskima.

Iako su prvi Rimljani vjerovali u zagrobni život, kasnije su po potrebi svojstva tuđega boga prenosili i na vlastite bogove. To se prvi put dogodilo s Etruščanima, koji su neko vrijeme i vladali Rimom dok nisu protjerani 507. g. pr. Kr., Naime, oni su vrlo rano došli u krug grčkih ideja te im je bilo lako da isto prenesu zajednici na južnoj obali Tibera. Zanimljivo je da se u rimskoj nebeskoj hijerarhiji ne nalazi nijedno božanstvo koje je sasvim etruščanskog podrijetla. Taj sinkretistički pogled koji se zove interpretatio Romana, nam govori da su uzeli samo ono što su smatrali da je upotrebljivo: prepoznali su da se moćni bogovi moraju umilostiviti čak i ako pripadaju tuđim narodima.

Rimska religija nije bila statična, nije bila dogmatična, čak nije bila ni doktrinarna. U tome je razlika između nje i monoteističkih religija naših dana. Nije bilo objave, zakona i vjerovanja koji su jednom zauvijek bili doneseni. Vjerovanja i običaji mijenjali su se s vremena na vrijeme. To se najbolje pri pojedinačnom proučavanju bogova i njihovih osobina, čiji pregled donosim uz božanstva vezana uz hramove u Dioklecijanovoj palači.

Jupiter (Iuppiter, lat. od Diespater ili Diespiter – bog svjetla)
S njegovim se imenom susrećemo već u najstarijim rimskim izvorima. Čini se da taj mitološki lik potječe od staroga latinskog boga neba, čije nam prvobitno ime više nije poznato i od etruščanskog boga koji se zvao Tinije ili Tin. Jupiter je bio i vrhovni bog saveza 47 latinskih gradova koji su se svakog proljeća i jeseni sastajali na svetkovinama u njegovu prvom svetištu kraj dadašnjeg Monte Cava. Rimljani su ga slavili kao boga vremena te bi slao munju (Jupiter Fulgur), grmljavinu (Jupiter Tonans) i kišu (Jupiter Pluvius) i brantelja prava, ćudoređa, braka i zakletve (Deus Fidius). Kao Jupiter Optimus Maximus i Jupiter Capitolinus na rimskom Kapitoliju skupa s Junonom i Minervom štovan je kao utjelovljenje rimske ideje o državi. Bio je slavljen i kao Jupiter Feretrije (onaj koji udara) u čijem se hramu čuvalo nekoliko drevnih kremena. Da bi se čovjek obvezao najjačom prisegom, rekao bi ako svjesno prevarim, neka me Jupiter bez štete za grad ili tvrđavu izbaci, kao što ja bacam ovaj kamen, bacajući kamen što je dalje mogao. Još je neobičniji bio obred pri ratifikaciji nekog sporazuma. Jedan od fecijala, koji čine drevni zbor od 20 svećenika savjetnika za međunarodne poslove, ubijao bi svinju kremenom iz toga istog svetišta govoreći: Ako rimski narod prvi prekrši sporazum jednodušno i unaprijed zlonamjerno smišljeno, tada, Jupitere, toga dana udari rimski narod baš kao što ja danas ubijam ovu svinju, a udari ga teže jer si jači i moćniji.

U hramu kapitolijskog trojstva održavali su se državni obredi: ondje bi senat objavljivao ratove, vojskovođe bi dolazili u trijumfalnom mimohodu da Jupiteru prinesu žrtvu zahvalnicu i njegov kip ukrase lovorovim vijencem. Njemu u čast slavile su se svečanosti Ludi Romani i Ludi Plebeii koje su se sastojale od prinošenja žrtvi, svečanih povorki i igara u cirkusu. Jupiteru su bile posvećene Ide, dani punog mjeseca, od životinja orao, a od drveća hrast. Njegov kult u Rimu nije bio samo službena stvar nego se proširio u svim društvenim slojevima. U raznim oblicima zadržao se i nakon pobjede kršćanstva.

Venera (lat. Venus)
Prvotno je bila božica proljeća, poljodjelstva i probuđene prirode, no kad su je poistovjetili s grčkom božicom Afroditom u svetištu Eriksu na Siciliji, preuzela je aktivniju ulogu kao božica ljepote i ljubavi. Venera je bila glavna božica i zaštitnica Rimljana među ostalim i zato što je prema mitu Afrodita Enejina majka, pa je i s njom poistovjećena Venera bila smatrana pretkom rimskog naroda koji je potekao od Eneje. Zahvaljujući utjecaju careva Augusta i Cezara, kult štovanja Venere u 1. stoljeću pr. Kr. doživio je novi procvat: rod Julijevaca, od kojeg je potjecao Cezar, vukao je od nje svoje podrijetlo. Prema konstrukciji, koja se oslanja na grčke mitove, osnivač toga roda Jul bio je sin vođe trojanskih doseljenika u Italiju Eneje, te unuk Venere i dardanskoga kralja Anhiza. U mitologiji je poznat i pojam Venerin pojas koji je smrtnicima i besmrtnicima davao veliku seksualnu privlačnost.

Kibela (Magna Mater – Velika Majka)
Kibela, maloazijska božica majka i božica plodnosti, štovana kao vladarica zemlje i prirode, u svojoj domovini Frigiji, po čijoj je gori Kibeli dobila ime, smatrana je začetnicom svega na svijetu, poglavito bogova, ali i ljudi, životinja i raslinja. Njezino omiljeno društvo su bili lavovi, leopardi i gorski demoni, a bila je i zaštitnica utvrda i gradova, na što upućuje kruna na prikazima koja podsjeća na zidine. Velika Majka bila je prvo istočno božanstvo uvedeno u Rim i posljednje što su ga uvele Sibilnske knjige: bilo je to 204. godine pr. Kr. u obliku crnoga meteorskog svetog kamena. Kad je Kibela stigla u rimsku luku Ostiju, Kornelije Scipion Nazika je došao na brod da je primi, a zatim su je na rukama nosile najuglednije rimske matrone sve do Palatina gdje su je smjestile u Viktorijin hram. S njom je došao i njezin prvi ljubavnik svećenik Atis koji joj je bio nevjeran počinivši samoubojstvo. Njoj u čast održavale su se velike proljetne svečanosti sa snažnim orgijastičnim crtama: s vremenom je vjerojatno malo Rimljana znalo za te orgije što su ih predvodili samouškopljeni svećenici koji su osnovali svoj zajednički kult, ali se uskoro za to saznalo te je odlukom senata zabranjeno da i jedan rimski građanin pri njima sudjeluje. Ova prisilna mjera je možda imala stanoviti neposredni učinak, ali barijera više nije bilo: ubuduće će glavni poticaji za rimsku vjeru dolaziti s Istoka, iz Azije i Egipta, a na vrhuncu će biti kad stignu židovstvo i kršćanstvo, vjere istočnoga podrijetla.

Janus (lat. Ianus)
Prema predaji, bio je kralj u Laciju i utemeljio je grad na brežuljku koji je dobio ime Janikulum (tal. Gianiocolo). Bio je rimski bog svakog početka, putnika i onih koji su prelazili granice na moru i na kopnu, zaštitnik vrata i cesta, a izvori rijeka i potoka bili su mu sveta mjesta. Jedan je od najstarijih rimskih bogova kojemu su Rimljani posvetili početke svih stvari u najširem smislu riječi, prvi dan u mjesecu (kalendae) i prvi mjesec u godini (januarices – siječanj). Glavni blagdan imao je na Novu Godinu kad su se ljudi njemu u čast svečano oblačili, uzajamno si čestitali i darivali se. Pripadala mu je i prva molitva na početku svakoga javnog i privatnog rada. Rimljani su ga prikazivali s dva lica koja su gledala svako na svoju stranu jer su ga smatrali i bogom ulaženja i izlaženja u prenesenom i doslovnom značenju. Janov hram na Forumu bio je otvoren za vrijeme rata, a zatvoren u vrijeme mira, a glavne svečanosti u njegovu čast zvale su se agonije.

Bogovi i junaci, koliko znamo, nisu nikada postojali, ali su zahvaljujući mašti Grka i Rimljana preživjeli tisućljeća ljudske povijesti i nadživjeli mnoge povijesne osobe. Srećemo ih u poslovicama, filmovima, serijama, književnosti, umjetničkim djelima, znanstvenom nazivlju, glazbenim ostvarenjima i svakodnevnom razgovoru. Mnogi među njima živjet će u svijesti čovječanstva tako dugo kao i čovječanstvo samo.