Dobar posao u Guatemali

15_12_2014 / 15:08h  |  Autor: KMaja  |  Foto: I. Z.
Dobar posao u Guatemali

Krajem 2012. godine Splićanka Ana Vrsalović kupila je jednosmjernu kartu za Guatemalu. U Split se vratila dvije godine kasnije, ali s povratnom kartom u džepu – odlazi natrag u Guatemalu, gdje je pronašla posao.

Krajem 2012. godine Splićanka Ana Vrsalović kupila je jednosmjernu kartu za Guatemalu. U Split se vratila dvije godine kasnije, ali s povratnom kartom u džepu – nakon par tjedana, kojih će u većoj mjeri posvetiti krčenju birokratske šume, odlazi natrag u Guatemalu, gdje je pronašla posao. – Oduvijek sam htjela napravit nešto ekstremno, otić u Latinsku Ameriku i naučit španjolski. Split mi je bia dosadia, ta učmala atmosfera, depresija... Mislim da sam napravila dobar korak. Ako ništa, mogu reć da mi stvarno nije dosadno, ta mi se želja ispunila – nasmijala se.

Evo što će joj Guatemala!

Ana se prijavila za godinu dana volontiranja u organizaciji Nuestros Pequeños Hermanos (naša mala braća i sestre), koja vodi sirotišta u devet zemalja Latinske Amerike, i nije znala u kojoj državi će završiti. Prijavila se krajem 11. mjeseca 2012., javili su joj se za tjedan dana i pitali da dođe za dva tjedna. – Znači, u tri tjedna sam kupila kartu, spakirala se i otišla ća – rezimirala je Ana. Jednosmjernu kartu sama je platila 1000 eura, a cijelu 2013. volontirala je uz mjesečnu stipendiju od 50 dolara, tri obroka i smještaj.

NPH je u Meksiku osnovao katolički svećenik nakon što je odlučio preuzeti skrb nad dječakom koji je opljačkao kutiju za milodare u crkvi u kojoj je svećenik služio. Organizacija se drži njegovih načela kako odgajati djecu, a Ana kaže da se nije uvjek s njima slagala, prrimarno kad je o seksualnom odgoju riječ. Navela je primjer da nije bila uopće obaviještena da dvoje djece iz njene grupe ima AIDS dok joj sama nisu rekla, a djeca nisu bila ni dovoljno informirana kako bi se trebala ponašati. – Ne trebate biti katolik da bi se prijavili u ovu organizaciju, ali naravno morate poštovati sve što ide uz službenu katoličku organizaciju – naglasila je, te dodala da se iznenadila koliko su se neka mišljenja volontera uvažila. – Nije sve crno ni bijelo – zaključila je. Ako štićenici žele ostati u organizaciji nakon punoljetnosti, moraju ili studirati ili početi sudjelovati u radu organizacije, što Ana smatra dobrim sustavom podrške.

U sirotištu je 350 djece, 150 zaposlenika i uvijek 24 volontera, većinom iz Njemačke, Austrije, Nizozemske i SAD-a. Ana je predavala engleski, uz dodatne obaveze – vodila je grupu od 15 dječaka u dobi od 10 do 13 godina. Kampus je ogroman i djeca imaju jako dobre uvjete za život, ali uvijek može bolje, smatra Ana. – U jednoj prostoriji je njih 20. Organizacija se još bori da svako djete ima čarape i gaćice – ilustrirala je. Za Anu taj kulturološki šok nije bio snažan kao za nekoliko njemačkih kolega koji su volontirali u isto vrijeme kao i ona. – Od njih pet samo ih je dvoje ostalo do kraja – rekla je.

Volonteri s kojima se susrela u NPH-u u prosjeku su stekli visoku stručnu spremu, a starost je varirala od 22 do 30 godina, uz jednu iznimku, pedesetogodišnju Amerikanku. – 21 godina je donji limit, ne primaju mlađe jer je prilično teško izdržat godinu dana, to je emocionalno iscrpljujuće i uzima puno energije – rekla je Ana i objasnila da volonteri koji se brinu za djecu rade 14 sati dnevno, 10 dana u komadu, nakon čega imaju tri dana slobodno.

Što se samog rada s djecom tiče, kaže da je četiri puta htjela odustati od predavanja, i da je bilo jako teških razdoblja, jer djeci treba vremena da se prilagode. Međutim, pred kraj godine odlično su se složili i Ana je odlučila sponzorirati jednog štićenika (naziva ga kumčetom) – mjesečno izdvaja novac za njegovo obrazovanje, može ga izvesti izvan organizacije na izlet i slično, a dolazi u posjet i ostalima.

Što se novog posla tiče, kaže da nije prihvatila prvi posao koji joj je bio ponuđen. – Guatemala je zemlja u razvoju, ne volim taj izraz, al zemlja trećeg svijeta. Njima fali educirane radne snage. Trebalo mi je vrijeme da upoznam ljude i skužim kako funkcionira sustav, ali su onda ponude krenule – kaže ona. Novo radno mjesto nalazi se na ranču u sklopu kojeg su dva sela, a područje kojim se bave jesu drvna industrija i izvoz kave, uz socijalne projekte, a Ana se fokusirala na koordinaciju projekata. – Nije mi cilj obogatit se, nego skupit radno iskustvo – istaknula je.

Anin dom na neodređeno vrijeme bit će Antigva, kolonijalni gradić  s 30-ak tisuća stanovnika koji joj je, rekla je, bio najmanje zanimljiv kad je došla u Guatemalu, ali smatra da je najbolji za stranca jer ima različitih sadržaja. Postoje tri vulkana u okruženju grada, a jedan je aktivan, pa je tako uživala i u pogledu na lavu u noći. Kaže da su potresi potpuno normalna pojava koja se ni ne komentira ako nije više od 6 po Richteru.

Premda je više puta naglasila da obožava Guatemalu, Ana ne krije da zemlja ima mnogo problema, u prvome redu veliko siromaštvo i nepismenost, posebno među pripadnicima majanskih plemena. – Ovo me iskustvo naučilo cijenit sve šta sam imala ovdje. Postala sam svjesna koliko sam sretna šta sam se mogla, ako ništa, besplatno educirat, šta imamo pitku vodu iz špine. Europa je najbolji kontinent na kojem se možeš rodit – zaključila je Ana.