Studenti su najpovlašteniji!

Središnje mjesto Znanstvenog kafića, koji su FESB Alumni organizirali 24. listopada u kafiću Luxor, imao je profesor Petar Filipić sa splitskog Ekonomskog fakulteta. U predavanju, popraćenom prezentacijom konkretnih podataka, profesor Filipić govorio je o kvaliteti visokog školstva, odnosno o svim onim faktorima koji je narušavaju.

Podaci su o broju zaposlenih na Sveučilištima nedostupni, a na studente se troši neracionalno

Već se na početku  Filipić obrušio na neoliberalizam kao na neuspješan političko-ekonomski sustav, čiji je simptom, među ostalim, površnost. Potkrijepio je to primjerom da su podaci o broju zaposlenih na Sveučilištima nedostupni, da je do njih gotovo nemoguće doći i da ih ne pruža ni Državni zavod za statistiku koji bi tu informaciju trebao imati. Dostupne su, dakle samo površne informacije čime se stvara dojam o informiranoj zajednici no, kad se počne kopati ispod površine, brzo se uočavaju nedostaci.

Njegovo je istraživanje pokazalo i da je stopa troška po studentu visoka, premda se iz proračuna u te svrhe ne izdvaja mnogo. Postavivši pitanje kako je to moguće, mogao je jedino zaključiti da se troši neracionalno. Brojni problemi u visokom školstvu ukazuju ne samo na nestabilnost i neefikasnost tog istog visokog školstva, nego i na činjenicu da naše društvo od početka nije planirano kao cjelina, nego je svaki segment planiran za sebe.

Studenti ne uče radi znanja, znanstveni novaci nemaju motivacije, a znanstvenici radove pišu radi bodova

Dotakao se i znanstvenih novaka i raznih barijera u njihovoj većoj produktivnosti. Izrazio je mišljenje da je u Hrvatskoj najmanja mobilnost mladih znanstvenika u čitavoj Europi. Razlog tome našao je u manjku motivacije. Obrušio se Filipić i na studente rekavši da su povlašteniji od saborskih zastupnika i da ne uče radi znanja nego radi ocjene. Premda se mnogi studenti tako ne osjećaju i neće se složiti s njegovom izjavom, treba shvatiti da se to prije svega odnosilo na poremećeni sustav vrijednosti današnjeg društva, u kojem se mnoga prava zloupotrebljavaju a istovremeno se zaboravlja na pravu svrhu visokog obrazovanja.

Filipić je jasno i nedvosmisleno upozorio kako znanstvenici zaboravljaju da se bave znanošću i da radove pišu, nerijetko neopravdano u koautorstvu, radi bodova. Za jedan znanstveni rad objavljen u nekom časopisu dobiva se, na primjer, jedan bod a ako se nekoliko autora potpiše na jedan rad, onda svaki od njih dobije jedan bod. A kad se radi i surađuje za bodove, onda je riječ o intelektualnoj prostituciji.

Kvalitetu visokog obrazovanja narušavaju čak i sindikati

Kvalitetu visokog obrazovanja narušavaju čak i sindikati – paradoksalno jer bi je upravo sindikati trebali štititi. Razlog? Ukupna aktivnost sindikata svedena je na borbu za plaće radnika a ne za, kao što je, rekao je Filipić, slučaj s Norveškom, za kvalitetu visokog školstva. Ipak, glavni izvor svih problema Filipić vidi u državi, odnosno u ideološko-političkoj matrici koje visokoobrazovne institucije nisu pošteđene. U tom smislu sveučilišta mogu možda posjedovati funkcionalnu autonomiju, no ideološke autonomije nema. Vidljivo je to jasno na primjeru da nijedno sveučilište nije diglo glas protiv neoliberalizma i da su, naveo je primjer, programi svih ekonomskih fakulteta isti – ne nude se alternative, nema raznolikosti.

U društvu u kojem autonomija proizlazi iz vlasništva ne može ni biti prave slobode. Sve ovisi o sredstvima a poznato je – tko daje sredstva, taj je glavni – makar indirektno.