Pobjegnite iz znanosti!

12_09_2012 / 08:03h  |  Autor: Antonija Kuzmanić
Pobjegnite iz znanosti!

Iako zvuči poprilično kontradiktorno kada profesor savjetuje mladim ljudima da se okane ćorava posla i nađu pravi van znanosti, zapravo ima jako puno smisla...

Jonathan Katz, profesor fizike na jednom američkom sveučilištu, napisao je krajem devedesetih tekst kojim je želio obeshrabriti studente od bavljenja znanošću. Iako zvuči poprilično kontradiktorno kada profesor savjetuje mladim ljudima da se okane ćorava posla i nađu pravi van znanosti, zapravo ima jako puno smisla ako sagledate tadašnju, a i trenutnu situaciju u svjetskoj znanosti. Dok je prof. Katz bio doktorant u ranim sedamdesetima prošlog stoljeća, karijera znanstvenika započela bi na doktorskom studiju nakon kojeg bi uslijedile dvije do četiri godine na poziciji postdoca koje bi rezultirale trajnom pozicijom profesora na nekom sveučilištu.

Trenutna situacija daje puno tmurniju sliku: broj doktoranata je nekoliko puta veći od potencijalnih radnih mjesta na sveučilištima i institutima što znači i jako veliku konkurenciju, a samim time i poprilično nezdravu radnu atmosferu (razna podmetanja nažalost nisu rijetka, a bome ni uništavanje tuđeg rada - nedavno je jedan postdoc u SAD-u osuđen zbog sabotiranja rada svoje kolegice). Na većini institucija se potiče rad od jutra do sutra, a nerijetko se kažnjava sve suprotno (već duže vremena kruži mail koji je jedan od šefova poslao svom doktorantu u kojem ga upozorava kako je nedopustivo ne raditi vikendom, a pogotovo uzimati godišnji odmor te kako će ga vrlo lako zamijeniti nastavi li se to devijantno ponašanje). Mehanizmi zaštite, ako i postoje, uglavnom nisu učinkoviti i želite li doktorirati, morate izdržati mobbing svog šefa jer vaše daljnje zaposlenje ovisi o njegovoj preporuci. Novac koji dobijete zauzvrat je najčešće mizeran te jedva pokrije troškove stanarine i hrane (bilo je slučajeva gdje su čak i roditelji morali uskakati). Također veliki dio doktoranata dobiva stipendije, a ne plaće, tako da prvu uplatu u mirovinski fond dožive u ranim tridesetima, ako ne i kasnije.

Nakon što se dokopate doktorata, slijedi blažena faza zvana postdoc u kojoj postajete nomad u potrazi za velikim otkrićem koje će vam omogućiti da dobijete ugovor duži od dvije godine (prosječno trajanje ugovora postdoca). Kako je pozicija jako malo, događa se da ljudi budu postdocovi i više od deset godina seleći se svake dvije u novi grad/državu (seljakanje se smatra boljim za karijeru). Ako vam se posreći, možda i dobijete poziciju mladog group leadera koje su obično na šest godina, nakon čega se na instituciji odlučuje hoćete li dobiti trajnu poziciju ili započinjete igru iznova na nekom novom mjestu. Čari pozicije group leadera su i te da se skoro više uopće ni ne bavite znanošću (osim što se tu i tamo pod stresom iživite na svojim studentima), već postajete menadžer kojemu je jedini cilj nabaviti što više novca za svoj laboratorij kako bi vaši zaposlenici mogli obavljati istraživanja. Iako su mnogi zaplovili akademskim vodama kako bi imali potpunu slobodu pri istraživanju, činjenica je da se zapravo morate najčešće baviti nečim što vam odredi group leader (u slučaju doktoranta ili postdoca) ili onim za što pretpostavljate/znate da će biti popularno u znanstvenoj zajednici te ćete moći dobiti više novaca (rak je tu vječno popularna tema).

Naravno da se postavlja pitanje o kvaliteti života u takvim uvjetima. Prof. Katz je napisao da znanost nije religija te kao takva ni ne bi trebala sadržavati zavjete siromaštva i celibata, no imati obitelj u uvjetima čestog seljenja i s malo novaca nije lako, a bome ni pronaći partnera koji će imati razumijevanja i strpljenja za takve pustolovine. Nažalost, ovakva situacija ni najvećim optimistima ne ulijeva nadu, pogotovo ako se uzmu u obzir veliki rezovi u znanstvenom dijelu svih državnih proračuna (kolegama na jednom madridskom institutu je rečeno da je novac za plaće osiguran samo do kraja 2012. godine). Možda je štrajk jedino što znanstvenicima preostaje. Jedini problem je što će se posljedice toga osjetiti kroz nekih deset do petnaest godina, a mislim da rijetki imaju toliku ušteđevinu. Tako da želim poručiti za kraj sljedeće: ako nekome treba osoba s doktoratom iz računalne biofizike, neka mi se slobodno javi. Mail sigurno neće završiti u smeću...