Znanost naša svagdašnja
Naši mediji otkrivaju javnosti da su hrvatski znanstvenici najobičnije ljenčine - ne objavljuju radove koji su seksi međunarodnoj znanstvenoj zajednici, čak ni ne surađuju s istom, a bome ni međusobno...
Neki dan tijekom ranojutarnjeg ispijanja kave ugledah na Index.hr-u bombastičan naslov (postoji li uopće drugačiji): "Znate li u kakvom je stanju hrvatska znanost? U tako lošem da ne mogu to ni izračunati!" Članak se nastavio u površnom tonu tipičnom za sve znanstvene teme u našim medijima s istaknutim ključnim podacima koji otkrivaju javnosti kako su hrvatski znanstvenici najobičnije ljenčine. Naime, ne objavljuju radove koji su seksi međunarodnoj znanstvenoj zajednici, čak ni ne surađuju s istom, a bome ni međusobno. Briljantni zaključak Ministarstva znanosti, obrazovanja i š/sporta (nisam upoznata s trenutnim imenom) jest kako nešto treba promijeniti. S obzirom da bi meni bilo strašno drago kad znanstvenici u Hrvatskoj ne bi pola svog radnog vremena proveli zdvajajući nad sudbom kletom i mizernom plaćom, nego sretno i zadovoljno ubijali miševe, bakterije i ostale živine u ime napretka, odlučila sam pomoći našem dragom Ministarstvu s nekoliko prijedloga.
Prijedlog broj 1 - Dajmo da rade!
Opće je poznato (svima osim novinarima) kako su uvjeti rada u hrvatskoj znanosti poprilično loši. Količina novca koja se ulaže je jednostavno premala. Nedavno je jedan od celebrity znanstvenika na mom kampusu izračunao da mu za istraživanje čiji će se rezultati objaviti u časopisu Nature (znanstveni pandan dobitku Oscara) treba oko milijun eura. Hrvatski znanstvenici toliki iznos vide eventualno na televiziji. Čak i kad se žele prijaviti na jedan od natječaja s takvim fondom, bit će glatko odbijeni prilikom recenzije zbog manjkavosti institucija na kojima rade. S obzirom da je svima poznata ona narodna: "Koliko para, toliko muzike", mislim da nitko ne može očekivati Nobelovu nagradu od ljudi koji ne mogu kupiti ni najosnovniju opremu, koji svaki mikrolitar enzima gledaju kao kapljicu zlata (naime, kod nas su enzimi 3-5 puta skuplji nego u EU) i koji većinu svog vremena provedu pokušavajući riješiti birokratske zavrzlame matičnih institucija. Dakle, moj prijedlog Ministarstvu je da poveća svoje ulaganje u znanost. Kako nije pristojno tražiti novce u krizi, onda bi barem mogli iskoristiti vojsku svojih zaposlenika i pomoći znanstvenicima prilikom prijava na međunarodne natječaje ili čak razmisliti o poboljšanju načina upravljanja znanstvenim institucijama.
Prijedlog broj 2 - Dajmo da surađuju!
Kako su problemi hrvatske znanosti poprilično isprepleteni, tako i nedostatak novca automatski povlači za sobom i nedostatak međunarodne suradnje. Nije lako financirati nečiji odlazak u inozemstvo na duži period iz postojećih izvora prihoda te je zato iznimno važno postojanje fondova EU koji sadrže kao jedan od uvjeta suradnju sa zemljama koje ulaze u zajednicu ili su tek u nju ušle. Takvi fondovi mogu biti izvrstan poticaj koji bi donekle riješio kronični problem nedostatka novca. Međutim, treba istaknuti kako bez adekvatnih uvjeta rada, hrvatska znanost jednostavno neće biti konkurentna i nijedna strana grupa neće biti zainteresirana za suradnju. Iako se često na međunarodnu suradnju gleda isključivo kroz prizmu odlaska hrvatskih znanstvenika u inozemstvo, bitna komponenta je i dolazak stranih znanstvenika u Hrvatsku. Ministarstvo bi trebalo poraditi na tome da se taj dolazak maksimalno olakša s birokratske strane, te da se tim znanstvenicima ponude zadovoljavajući uvjeti kada ovdje dođu na nekoliko mjeseci, a ne smještaj u studentskom domu i tisuću kuna mjesečno za život.
Prijedlog broj 3 - Dajmo da se vrate i ostanu!
Mislim da je bitan aspekt budućnosti hrvatske znanosti povratak znanstvenika koji su dobar dio svog radnog vijeka proveli na najboljim svjetskim sveučilištima i institutima. Hrvatska treba iskoristiti njihovo znanje i iskustvo, ali im zauzvrat ipak treba dati puno više od prastare opreme, minimalnih resursa i hrpe klipova koje će im bacati pred noge pri svakom koraku i pri svakoj promjeni koju pokušaju predložiti (posebno oko nostrifikacije diploma). Iskreno, ja bih se rado vratila u Hrvatsku, no trenutno jednostavno ne postoji radno mjesto za koje sam kvalificirana, a i svjesna sam da su mi uvjeti rada u Austriji daleko bolji. Tako da mislim da je krajnje vrijeme da Ministarstvo prestane polemizirati oko svog imena i uhvati se posla. Kao što su i sami rekli, stvari se trebaju mijenjati.