Život je permanentna nesigurnost

Ovotjedna Bookvica u Quasimodu ugostila je Dževada Karahasana, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih suvremenih autora. Njegovi brojni romani, esejističke knjige, teorijske i kritičke studije prevedene su na 16 jezika osvajajući ugledne međunarodne književne nagrade, a spajaju pripovjedačko umijeće istoka sa zapadnjačkim duhom.

Ovom prilikom predstavio je prva dva dijela svoje trilogije o Omaru Hajjamu, Sjeme smrti i Utjeha noćnog neba, uz najavu trećeg koji bi se uskoro trebao naći na policama knjižara.

Susret pred brojnim slušateljima započeo je čitanjem ulomka iz nešto starije knjige Šahrijarov prsten u kojem govori o savršenoj općenitosti i visokoj kompatibilnosti suvremenog namještaja. U ulomku namještaj opisuje epitetima praktičan, pokretljiv i kompatibilan koje izjednačava sa anonimnošću, bezličnošću, predoređenošću za selidbu i oduzimanju identiteta.
Ovime je na neki način odredio tijek ostatka razgovora sa moderatoricom Patricijom Vodopijom, kritički se postavljajući prema modernim vremenima, ali u humorističnom tonu.

- Mislim da suvremeni svijet možemo usporediti s ivericom, jer su sve osobine i jednog i drugog svedene na jednu: kompatibilnost. Iverica je sastavljena od drveta, ali u njoj su grana, kora, srce, korijen, kao i različite sorte drva svedene na najsitnije bezlične i jednake čestice, iverje povezano ljepilom. Visoka kompatibilnost iverice znači da je svejedno u kojem se prostoru nalazi i da je pogodna za selidbe, najvažnije je da je sa nje lako ukloniti prašinu ili bilo kakav trag ljudskog roda. To se savršeno uklapa u vrijeme u kojem živimo jer kultura sve više funkcionira kao industrija zaborava, zanemarujući činjenicu da je čovjek posebna zvijer baš zbog toga što je uronjen u vrijeme. Prošlost za koju želimo vjerovati da je nestala, ipak je neprestano tu. Pa ja s Platonom više razgovaram i provodim vrijeme nego sa brojnim suvremenicima. Kada ne mogu naći sugovornika u suvremenom društvu, tražim ga u književnosti prošlih vremena – komentirao je Karahasan.

OmarHajjam, glavni lik njegove najnovije trilogije, stvarna je povijesna ličnost, perzijski pjesnik, matematičar i astronom s prijelaza 11. stoljeća najpoznatiji po zbirci pjesma, rubaija. No unatoč povijesnoj tematici, brojni čitatelji su istaknuli na zapanjujuću suvremenost njegovih djela.

- Ljudi koje danas susrećem nemaju pitanja, već samo odgovore. Zato sam pronašao sugovornika upravo u Hajjamu jer postavlja sama pitanja, a ne nudi ni jedan odgovor! Njegova poezija me uistinu oborila s nogu, u njoj iščitavate očajanje čovjeka koji se susreće sa mračnim, hladnim beskrajem, te ga prelazi uz snažnu dozu humora. Aktualnost ovih knjiga je razumljiva, budući da je riječ o vremenu nastajanja vjerskog fundamentalizma i terorizma, te s druge strane agresivnog ateizma – pojasnio je.

Karahasan se također osvrnuo na problem zapada kao društva straha, te fenomene jezika i jezičnog identiteta koji je posebno osjetljiv na našem području.

- Strah je uistinu moćan instrument porobljavanja ljudi, jer se sa strahom gubi distanca i sposobnost refleksije. Kroz strah je lako stvoriti prisilan osjećaj pripadanja, a to ljudi na vlasti u zapadnom društvu vrlo često koriste. Zaboravljamo da stupanj najviše sigurnosti vlada u specijalnim odjela specijalnih zatvora. Potpuno sigurni možete biti samo u grobu. Život je srećom permanentna nesigurnost, baš zbog toga je i lijep – zaključio je.

- A što se jezika tiče, najdraže mi je koristiti izraz naš jezik, ali ukoliko se zainatim onda ću inzistirati na tome da je moj bosanskohercegovački jezik. Stvar je u tome da jezik ne možeš imati za sebe. Kao i zrak, on je prva forma zajedništva. O jeziku odlučuje zajednica u kojoj živimo, a sadržaj jezika ne mora se nužno poklapati s imenom. Naime, specifično ime nije jamac specifičnog sadržaja jezika. Naposljetku, moje patetično biće je uronjeno u ovaj jezik kako ga god nazvali i ne mogu zamisliti da emocije pišem na nekom drugom jeziku – komentirao je za kraj, pročitavši zatim još jednu svoju pripovijest s kojom se oprostio od publike, do nove prigode.