Život na zidiću

Ne treba vam puno građevinskog materijala, samo malo cementa, vode, šljunka, eventualno kamena za dekoraciju. Nalijete ovu smjesu u oplatu od skromnih 45 cm visine s pravokutnim presjekom – i imate zidić. Nakon što je izveden, osušen, oplata mu skinuta, ostavite ga na miru i pratite kako će zaživjeti. U jutarnjim satima radnih dana, tamo gdje je zidić osunčan, smještaju se gušterice, a tamo gdje je zaštićen hladom  smještaju se ljudi. Ribari, već gotovi s poslom dok se ostali tek bude, sjede na njemu kao stalni postav. – Di si Jure, ima li šta? – Ma ništa Stipe moj, ništa pod milin Bogon, već drugi dan prazna mriža. – Ma ne zajebaji. – Ma ne zajebajen… Fragmenti njihova razgovora odzvanjaju dok skupa promatraju gradsko jutro i druge ljude kako idu amo-tamo, u spizu, na radno mjesto ili kamo drugo. Malo dalje od njih i malo kasnije na zidić će se smjestiti stariji barba u pauzi od ritualnog dnevnog đira do pazara i Rive. Dan je lijep i on je tu došao uhvatiti malo mira, odahnuti od ukućana, uživati u ovom mirišljavom jutru. Koji sat kasnije, kraj zidića se zaustavljaju bake s kolicima punih namirnica. – Kako si Luce? Jesi vidila lipi' nektarinki? Pogledaj kakve su – govori prva žena vadeći voćke iz vrećice.

Popodne na zidić uz ulaz u neki portun dolaze trojica momaka koji se, sudeći po svemu, nalaze u onom razdoblju između kraja faksa i početka potrage za poslom. Pričaju o nedavnom putovanju u Rim. – Taksist je bija kralj i kad je reka da navija za Romu, molija san Bogu da Đuzi ne zasere stvar spomenom Juventusa jer ga navijači Rome, nakon Lazija, najviše mrze. Vješaju svoje noge preko zidića tako da vise iznad stubišta a prvi nastavlja: –Vodič je ima fenomenalan način objašnjavanja i prikazivanja stvari. Bilo je i tipičnih baza, priča je recimo o robovima pa je pita u zajebanciji jel iko od nas rob ili gladijator, na šta je jedan stari Englez uletija s britiš akcenton da je on rob zadnjih 40 godina, koliko je oženjen. Vridi vidit taj kraj oko Koloseuma. Tamo smo se Đuzi i ja odvojili od grupe da možemo sami svojin ritmom đipat po Forumu. To je nekako bilo ishodište svita, ne znan kako bi dočara osjećaj koji me drma tamo. Jedan tren smo hodali uz slavni hipodrom i baš pričali, jebate, ko je sve tu prolazija prije nas, od zdepastih senatora do nacista, baš svi, svi. Unazad par godina, ista trojka sjedala bi na zidić u rano jutro nakon izlaska i jela mesni doručak dok bi ih mačka iz vrta promatrala. A unazad deset godina, vraćali bi se iz škole i zaustavili bi se na zidiću kao i danas, da nastave neku priču koja još nije završila do ulaznih vrata njihove zgrade.

U sumrak, ako je naš zidić negdje visoko iznad mora, na primjer na liticama Sustipana, na njemu sjede zagrljeni parovi ili oni koji jednostavno vole gledati vodoravni susret mora i neba dok im noge vise iznad praznoga. Ili, ako je zidić niže, uz plažu, ljeti će biti okupiran vlažnim ručnicima, bukom, smeđim slanim tijelima, kartama, flekama od sladoleda. Dok se djeca igraju, odrasli razgovaraju o svemu, pretvarajući se u političke komentatore i ekonomske analitičare. Kada padne mrak, ove priče će zamjeniti tiši glasovi mladih. Ping, boca na betonu, crvena svjetla cigareta ispod zvijezda i poneki zvuk gitare. Prijatelji na zidiću prepoznavat će jedni druge samo po govoru. Sjedeći tu u mraku, možeš upoznati nove ljude bez da im uopće vidiš lica, procjenjujući ih samo po bojama u glasu koje lebde oko tebe u mraku.

Nemoguće je točno objasniti zašto je zidić u Dalmaciji tako čarobna stvar. Čak i u svojim kraćim i dužim boravcima u drugim mediteranskim gradovima u Italji, Španjolskoj i Portugalu, gdje se život na sličan način odvija na otvorenom, nisam se susrela sa životom na zidiću kakav postoji u Splitu. Tamo su te uloge u mediteranskom životu preuzimali prostori na otvorenome - stepenice, mali trgovi, fontane, parkovi – kojih ima i Split. Ali zidić je, čini se, poseban – potomak starih suhozida koji već stotinama godina obilježavaju pejzaže Dalmacije. Danas je u gradu uloga zidića štititi prolaznike od automobila ili od pada, ali je njihov pravi doprinos izražen u kvartovskim druženjima. Ako se nisi dovoljno nagledao ekipe ili jednostavno želiš provesti malo vremena sam vani, zidić je spreman da te udomi. Njegova je vrijednost na prvi pogled nevidljiva nekome kao meni, nekome tko nije većinu života proveo u Dalmaciji, i postaje razumljiva tek kad se živi tu neko vrijeme. Kao turistica bih tu vrijednost vjerojatno previdila. On ne izgleda kao specifično mjesto, a zapravo je mjesto za sve, pogotovo za ono što spontano nastane i onome čemu trenutno treba gotovi prostor – klupa za razgovor ili za pivo nakon nogometa, stol za igru, površina za grafit ili, ako su djeca u pitanju, prostor za skakanje i izvođenje vratolomija.

Zidić je također mjesto na kojem se osjećaš kao da si dio sadašnjeg trenutka, da živiš baš sada i tu. Čim sjedneš na njega, čini ti se da si se nekako spojio s čitavim ambijentom u kojem se nalaziš. Čak se stvara osjećaj povezanosti s klimom koja se osjeća u toploj betonskoj površini na kojoj sjediš, nakon što se cijeli dan grijala. Socijalizacija na ovakvom mjestu, iako laganog duha, također ima snagu direktnosti koja ne postoji u razvodnjenom internetskom druženju u kojemu svi sve više sudjelujemo.

Na zidiću možeš biti čim malo proviri toplije vrijeme, diviti se suncu, nebu, vjetriću i uživati u nesputanoj i slobodnoj atmosferi dobrog društva.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.