Živjeli! Cheers! Prost!
Bilo je već kasno, ali morao sam izaći van na ulicu i uvjeriti se, priključiti se koloni koja se upravo formira možda baš pred mojim neboderom, stati uz ljude koji mašu plavim zastavama sa žutim zvijezdama i hrvatskom trobojnicom...
Ima već podosta vremena da sam prestao gledati televiziju. I nije mi žao. Ne nedostaje mi ni malo, a imam mnogo više vremena za ono što me uistinu zanima. Sve informacije i novosti koje želim saznati dobijem brzim pregledom interneta, probirem, samo točno ono što mi treba, klik klik i gotovo.
Tako ni te čuvene noći, te povijesne nedjelje nisam bio pred ekranom da ih ugledam, ali obasut sa svih strana- internet, radio, pozivi, poruke – ipak sam saznao i od siline informacija potpuno sam si mogao predočiti sliku na kojoj predsjednik i premijer trijumfalno naginju čašu šampanjca niz svoje (odjednom) europsko grlo da proslave korak kojim je Hrvatska iskoračila iz dosadašnjih barijera i stupila na europsko tlo.
Pogledao sam kroz prozor s visine šesnaestog kata nakon što sam na radiju čuo prve rezultate koji su nedvojbeno pokazivali kakav će biti i ukupan zbroj glasova održanog referenduma, pogledao sam da vidim kako mi izgleda domovina nakon ulaska u Europu i koliko se god trudio kroz mrak naslutiti bar nekakvu naznaku promjene koja je nastupila sve mi se činilo po starom.
Nisam se mogao pomiriti s time, pretpostavio sam da mora da su mi oči od umora otkazale poslušnost i nisu htjele vidjeti promjene i nastalo oduševljenje, a vjerojatno sam i vatromet previdio. Bilo je već kasno, ali morao sam izaći van na ulicu i uvjeriti se, priključiti se koloni koja se upravo formira možda baš pred mojim neboderom, stati uz ljude koji mašu plavim zastavama sa žutim zvijezdama i hrvatskom trobojnicom, krenuti od stadiona prema moru, dolje uz Muzej arheoloških spomenika u kojem se čuvaju rudimentarni ostaci temelja nacionalnog identiteta, pa uz Park Emanuela Vidovića, uz Stari plac do kazališta i onda juriš veselja na rivu gdje će se kolona stopiti s mnoštvom što će ga tvoriti pristigle druge mnogobrojne kolone slavljenika – velika je ovo noć, rekao sam sebi i pregrizao umor, pa krenuo prema dizalu biti sa svojom europskom braćom. Zatvarajući vrata čuo sam kako u zvučniku radija kojeg sam zaboravio ugasiti prije izlaska u po tko zna koji put ponovljenom prilogu zvekeću kristalne čaše političkog nazdravljanja.
Stajao sam pred zgradom čekajući, pribojavajući se pomalo da je kolona već možda i otišla bez mene, pa sam kako nitko nije dolazio požurio da je sustignem. S rukama u džepovima ubrzano sam koračao europskom ulicom svoga grada – asfalt mi se učinio mekši nego ikad prije. Pored kazališta sam prošao toliko brzo da ga se kasnije nisam mogao ni prisjetiti. Marmontovu sam gotovo pretrčao čudeći se kako do mene ne dopiru nikakvi uzvici ni klicanje odobravanja okupljenih na rivi, a onda me na onom mjestu gdje se ta pješačka ulica spaja s rivom zaskočio i išamarao neki prazan vjetar i ne pitajući da mu okrenem drugi obraz. Stajao sam u šoku i nevjerici - riva je bila potpuno pusta - propustio sam najveću proslavu naroda u povijesti svoje samostalne domovine. Niz obraz mi je potekla hladna i gorka balkanska suza.
Tužan sam koračao natrag kući, spuštena pogleda, Marmontova mi se činila duga kao put do Brisela, kamene maske s fasade kazališta su mi se smijale u lice, a relikvije iz dvorišta muzeja podrugljivo dobacivale prošlost u leđa. Nigdje nije bilo nikog da sa mnom podijeli sreću koju sam osjećao, nikog da me utješi zbog tuge koja me najednom obuzela.
A onda sam pred zgradom, na samom rubu parkirališta ugledao čovjeka. Svog europskog brata. Htio sam potrčati i izgrliti se s njime da bar nekako proslavim veliko obilje promjena i boljitka koje je nastupilo te povijesne nedjeljne večeri, ali onda sam shvatio da moj europski brat nešto predano radi i da ga kao pristojan Europljanin ne smijem prekidati. Nagnut nad kontejner moj je europski brat prevrtao vreće smeća tražeći kao da je izgubio nešto važno, nešto kao identitet. Sakrio sam se u sjenu zida da ga ne ometem u europskoj misiji koju je obavljao i pažljivo promotrio način na koji je obilježavao najveći od trenutaka u povijesti samostalne Hrvatske.
Tada se okrenuo, vidio sam veliki osmijeh na njegovu licu obasjanom žutim svjetlom ulične rasvjete od koje su mu razmaknuti preostali zubi nalikovali na zvijezde sa zastave unije koje je Hrvatska postala dio. Moj europski brat u ruci je grčevito stiskao u kontejneru pronađenu bocu šampanjca, veselo ju je podigao da vidi ima li još što u njoj, nagnuo da ispije preostali sadržaj i tako nazdravi Europi, pa spremio bocu u vreću s ostalom prikupljenom ambalažom i krenuo niz ulicu korakom koji mi je govorio da taj čovjek zna kamo je otišla kolona slavljenika.
Idućeg dana, naivan kakav već jesam, nastavio sam tražiti dokaze boljitka koje nam je snašlo domovinu, pa sam s ono malo znanja o ekonomiji i načinu na koji funkcionira – na neku dobru vijest dionice rastu, na lošu vijest padaju – u iščekivanju promatrao grafikon hrvatskog burzovnog indeksa, CROBEX-a, očekujući da nakon povijesnog događaja njegova krivulja probije nebo, a hrvatsko se gospodarstvo čudesno oporavi i deseci tisuća nezaposlenih odjednom pronađu posao. Tog je ponedjeljka burza zatvorila kad i inače, u 16 sati. CROBEX je dan završio u crvenom. U minusu.
[email protected]