Zijah Sokolović ovladao Lorom

 U utorak su Splićani u dvorani Lora imali čast pogledati 1579. izvedbu kultne monodrame Zijaha Sokolovića Glumac je glumac je glumac, prvi put održane 1978. u Sarajevu, otkada se igrala u mnogim zemljama i odigrali su je mnogi glumci, ali nitko kao Zijah Sokolović, koji je ujedno pisac i redatelj, a skupa s publikom glumac ili, po vlastitim šaljivim riječima, nositelj dramske funkcije.

Na samom početku predstave, koja je trajala gotovo dva i pol sata, Zijah obilazi gledatelje koji su još uvijek punili dvoranu i daje im daščice s natpisom daske koje život znače kako bi skupio donacije za kulturu, najavljujući interaktivnost kao jedan od ključnih elemenata predstave. Time je na simboličan način najavljena i tema odnosa državnih organa prema kulturi, s kojom se ironijski poigrava u prvom dijelu, u kojemu trupa glumaca ne može odigrati predstavu jer nema novaca za kamion koji treba prevesti scenografiju. Sam na pozornici, osuđen na vlastiti odnos prema liku i komadu koji igra, glumac traži sulikove među publikom i u samome sebi, poigravajući se konstrukcijama na relaciji glumac-glumac, glumac-publika, glumac-narod, gdje se uloge izmjenjuju i propitkuju iz različitih pozicija: subjektivne, autorske i metatekstualne. Vrhunac dekonstrukcije kazališne iluzije događa se upravo kada dio publike odlazi na pozornicu da bi odglumio nepostojeću scenografiju, a ostatak gledališta koji i dalje statično sjedi smije se zapravo samome sebi, kao što se i glumac smije sam sebi dok promatra glumce iz publike.

Monodrama koja na trenutke nalikuje stand-up komediji dobiva dinamične intermezze u obliku dijaloških scena tijekom kojih ritam usporava i glumac stigne obnoviti dijafragmu za sljedeće umiranje na pozornici. A umiranje je bilo kao u srednjem vijeku pred nedostupnom kulom, u kojoj princeza čeka princa da prijeđe zidine...Predstava teče unatoč tome što su zidine nevidljive, a nevidljive su jer Ministarstvo nema dovoljno novaca za kulturu pa kazalište nema novaca za scenografiju. Zidine u ovom slučaju označuju i simbol materijalne prepreke duhovnom napretku, što podsjeća na Marxov dijalektički materijalizam. Kula predstavljena košem za smeće, iz kojeg princ vadi donacije koje je Zijah skupljao na početku predstave, možda bi se mogla shvatiti i kao zlatno tele bilo kakve umjetnosti, kojemu se klanja društvo u potrazi za umjetnim rajem kao privremenim bijegom od stvarnosti.
Scene u kojima sin, koji odluči postati glumac, razgovara s tatom, otkrivaju egzistencijalne dileme mladog čovjeka, glumca koji, prolazeći proces pripreme za studij glume, a kasnije i proces uskog prolaženja kroz vrata slave, koja uz pomoć masmedija i niskih kriterija, mistificira samog glumca i njegovo značenje u društvu, uvijek iznova pokušava pronaći ishodište jedinstvenosti kao temelj vlastitog (glumačkog) bića. Definirati što ono jest znači donirati svoje vlastite organe samo jednom imaginarnom liku u svijetu likova koji čekaju da glumac ovlada njima. Tu potrebu da se igra i da kroz kroz igru dolazi do spoznaje jedan od njegovih likova, nazovimo ga alter-ego, plaća na kraju vlastitim životom, ogoljenim pred publikom do ishodišta jedinstvenosti koje se rađa, umire i obnavlja na licu mjesta, ne slijedeći diktat vremena, ali stvaralački se ugrađujući u njegovo tkivo, čime ga zauvijek mijenja, uz pomoć promatrača koji i sami preuzimaju aktivnu ulogu sukreiranja prostora, vremena pa i radnje.

Zijah Sokolović uspio je i 1579. put u ovoj arhetipskoj izvedbi ovladati pozornicom, na kojoj ničega nije bilo previše, osim količine izbačene pljuvačke iz njegovih usta.... Ako neki i nisu razumjeli sve, osjetili su nadzemaljsku energiju čovjeka svjesnog proizvoljnosti granice između umjetnosti i života, scene i mizanscene, glumca i glumca i glumca i publike...Sve u jednoj osobi, dovoljno velikoj da istu predstavu igra preko trideset godina s jednakom svježinom i u potpunoj simbiozi s publikom, bez posredništva tajnih kodova kazališta na koje smo obično navikli.