Ženama smetaju komplimenti

Rijetko pratim televizijski program, ne zato što držim da sam iznad tako trivijalnog trošenja slobodnog vremena, već zbog nestrpljivosti da izdržim sve blokove reklama koji od najkraće epizode televizijske serije stvore cjelovečernju obvezu. Ipak, tu i tamo zastanem u prolasku pokraj televizora da vidim o čemu se radi. Ista se stvar dogodila prije par mjeseci, na programu je bio obiteljski kviz kojeg vodi popularni Drele, a mene je jedan detalj natjerao da sjednem na kauč i odlučim gledati emisiju do kraja, unatoč brojnim reklamama za koje sam znala da slijede.

Drele, opasne curice i mali slatkiš

O čemu je bila riječ? Dvije ekipe bore se za određenu svotu, jednu ekipu čini skupina umirovljenika i umirovljenica, članova nekog umirovljeničkog kluba. Druga ekipa sastoji se od pet učiteljica. Drele zbija šale kao da sutra ne postoji, izvlači fore i viceve iz nekog mentalnog foldera tamo negdje iz '95. i općenito je nezaustavljiv. Smije se on, smije se publika u studiju, smijulje se i natjecatelji i natjecateljice. U opuštenoj atmosferi čovjek se zanese pa natjecatelje više ne zove samo imenom, već nabaci koji epitet i smisli poneki nadimak. Članovi umirovljeničke ekipe bivaju nazivani baš tako, umirovljenicima ili penzionerima. Pomalo nemaštovito za jednog majstora Drelinog kalibra. Ekipa učiteljica dobija drugi tretman – nazivi koje voditelj koristi postaju sve maštovitiji kako emisija odmiče. One su pet komada, opasne curice, superslatke puce, a jedna od njih prozvana je živim vražićkom. Kolutam očima i jedva dočekam kraj emisije, a voditelj baš u tom trenu doda žlicu šlaga na ovaj predivni kolač i pozove natjecateljicu usput se pitajući: Tko će izdržati kada dođe ovaj mali slatkiš?

Zašto nama ženama smetaju komplimenti?

Svoje sam razmišljanje podijelila s nekolicinom ljudi, kako uživo tako i online – neki su rekli da sam luda što se uopće zamaram analizom sadržaja televizijskog programa, drugi su zakolutali očima i rekli da drugo ne bi ni očekivali spomenutog voditelja, a neki su se iskreno začudili zašto mi smetaju komplimenti. Zašto nama ženama svaka, prema mnogima krivo protumačena, riječ ili rečenica postaje razlogom pobune?

Zastanem u takvim situacijama i zapitam se jesam li luda i pretjerujem li. Seksistički komentari na koje svaka žena naiđe više puta u životu u meni još uvijek ne uspijevaju stvoriti osjećaj poželjnosti, vrijednosti ili samopouzdanja. Neke stvari još uvijek ne mogu doživjeti kao komplimente, ma koliko me muškarci koji mi ih upućuju pokušavali uvjeriti u svoje kavalirske sklonosti. U video koji posljednjih mjeseci kruži društvenim mrežama ugurano je nekoliko desetljeća skrivenog seksizma usmjerenog generacijama žena putem komentara i pitanja koje im okolina postavlja. Pokušavam se sjetiti nekih situacija iz vlastitog života, u nadi da će mi dati odgovor na pitanje jesam li previše osjetljiva.

Kako ti uspiješ u tu svoju slatku glavicu ubacit sve te pametne i velike riči?

- Dobre su ti te kratke hlače, ali bile bi bolje da nisi ispod njih obukla tajice – upućuje mi muškarac od mene stariji minimalno pedeset godina dok stojim iza pulta u kiosku i naplaćujem piće koje je uzeo iz hladnjaka. - Šta si tako ozbiljna? Lipša si kad se nasmiješ – govori mi vozač autobusa u trenutku dok stojim i čekam da mi naplati kartu. - Kako ti uspiješ u tu svoju slatku glavicu ubacit sve te pametne i velike riči? – smije se muškarac koji se osjetio pozvanim uzeti knjigu sa stola za kojim ispijam kavu.

Slažem se s dobro poznatom parolom da nitko nije imun na komplimente, ali potrebno je znati ih prepoznati i razlikovati od rečenica koje ni u kojem slučaju nisu benigne. Zašto mi je neugodno proći pokraj grupe muškaraca na ulici? Zašto vozač jednog gradskog autobusa osjeća slobodu da me proskenira pri ulasku u taj isti autobus kao da ulazim u njegovu spavaću sobu? Zašto sam namrgođena, ozbiljna, dosadna i naporna ako kažem da me takvo ponašanje živcira i da mi ne laska?

Želimo li zaista učiti nove generacije da u seksizmu traže potvrdu svoje ženstvenosti?

Biti žena danas sa sobom bi trebalo nositi jednu veliku količinu odgovornosti. Žene, mi koje živimo u društvu i vremenu koje nam dozvoljava da izrazimo svoja mišljenja i da se pobunimo protiv stvari koje nas vrijeđaju, imamo odgovornost. Čemu prešućivanje? Čemu prelaženje preko stvari zbog kojih se osjećamo neugodno? Želimo li učiti mlađe sestre, rođakinje, kćerke i unuke da je u redu da te nepoznati čovjek, duplo stariji od tebe, naziva vragolastom samo zato što si mu se zatekla u vidnom polju? Želimo li navikavati sebe i učiti nove generacije da u seksizmu traže potvrdu vlastite ženstvenosti, vlastitog bitka koji bi ionako trebao biti neovisan o mišljenju nepoznatih i poznatih nam muškaraca, medija, društva? Zašto bismo se sramile pokušati stati na kraj situacijama u kojima se očito ne osjećamo ugodno?

Žene, zašto nam je neugodno?

Neki komentari nikako nisu komplimenti, a potrebu da se više priča upravo o takvim situacijama i slučajevima prepoznali su u Ženskoj sobi – Centru za seksualna prava i pokrenuli kampanju NIJEkompliment. Seksualno uznemiravanje nikako nije ograničeno na žene kao žrtve, ali zanimljiva je činjenica da muškarci, iako su rjeđe žrtve, češće prijavljuju slučajeve seksualnog uznemiravanja. Žene, zašto nam je neugodno?

Život obilježen seksizmom

Koliko god pokušavam svijet gledati kroz ružičaste naočale, retrospektivno shvaćam da je moj život obilježen seksističkim izjavama koje su pljuštale na moje ženstvo kao da je riječ o nečemu sasvim normalnom, poželjnom, očekivanom. Ajde, bit će još dice... – govori moja pokojna baka kada je sin obavijesti da je dobio kćer. Šteta što je curica, da je muškić mogla bi brkovima i bradom prekriti ožiljke. – govori kirurg mojim roditeljima koji me vucaraju od ordinacije do ordinacije u nadi da će im netko znati ponuditi rješenje za moje stanje. Znam ja šta ti želiš, ti bi savršeno lice i pune usne, ne ide ti to tako curo moja – nastavlja drugi kirurg dvadesetak godina kasnije, bahato pretpostavljajući moju taštinu, tako tipičnu za žene. Pune usne, zategnuto lice, što bi drugo jedna djevojka mogla htjeti?

Zna se kakve cure izlaze na takva mjesta i drugi opasni komentari

Nemojmo učiti sebe i žene oko sebe da je u redu pomiriti se s komentarima koji nam smetaju. Nemojmo učiti djevojčice da je muška pažnja iskazana na neugodan način nešto poželjno, nemojmo navikavati djevojčice da potvrdu traže u seksističkim komentarima. Učinimo li to s komentarima, zvižducima i trubljenjem, zašto bi bilo drugačije bilo kada se dogodi fizičko nasrtanje? Šutnja hrani šutnju i teško se iz takvog začaranog kruga izvući. I što nastane iz svega toga?

Odnos zlostavljača i žrtve u suptilnim se, ali i onim brutalnijim primjerima seksizma u potpunosti izokreće, pa žrtva postaje izazivač u komentarima koji uslijede nakon nekog incidenta. Sama je to tražila. Nitko se ne odijeva tako oskudno bez nekakvih očekivanja. Zna se kakve cure izlaze na ta mjesta! Mogla je to očekivati. Pogledaj joj slike koje stavlja na internet i sve će ti biti jasno. Je li bila pijana? Kako je bila odjevena? Zašto je sama šetala mračnom ulicom? Zašto je bila sama u stanu s muškim prijateljima?

Moje NE je sveto

Biti žena danas sa sobom nosi veliku količinu odgovornosti, ali moja odgovornost obuhvaća samo mene kao osobu i moje postupke. Ne mogu biti odgovorna za tvoje prozivanje, komentiranje, zviždanje, diranje. Nisam tu da bih te izazivala, moje postojanje nadilazi takve plitke definicije i moje odbijanje verbalnog ili fizičkog kontakta nije tu da te razdraži, ono nije tu da ti pokažem da sam pametnija od tebe i nikako nije tu zato što sam neodlučna i želim da kao pravi muškarac doneseš odluku umjesto mene. Kao slobodni pojedinac imam pravo reći ne i moje ne je sveto. Bila ja u bikiniju, pijana, nadrogirana ili onesviještena, bez obzira na to jesam li pristala na nešto pa promijenila mišljenje. Moje ne je sveto. Tvoje ne je sveto. Ako ti je teško razumijeti, ovaj video savršeno ilustrira ono o čemu pišem.

Od banaliziranja seksizma do banaliziranja silovanja

Banaliziranje seksističkih komentara, dobacivanja, uvreda i dodirivanja dovodi do banaliziranja silovanja. Zvuči tako nadrealno da ćete odmahnuti glavom, nemoguće je da se nešto tako monstruozno banalizira. Nemoguće je da mladić siluje djevojku neidentificiranom mehaničkom napravom, a da presuda još nije donesena unatoč činjenici da je od užasnog događaja prošlo više od dvije godine. Nemoguće da petorica mladića izvlače omamljenu djevojku iz kluba i siluju je na obližnjoj plaži. Jednako kao što je nemoguće da za takav čin primaju čestitke svojih vršnjaka. Mnogo stvari je nemoguće, a ipak se događaju. Svakog dana, svugdje oko nas. I nitko nije imun, osim možda ponekog tatinog sina kojem će uspjeti potegnuti vagu pravde na svoju stranu.

Žene, danas slavimo naš dan. Danas se slavi naša ljepota, naša senzualnost, naša majčinska uloga, sve ono što društvo poistovjećuje s jednom ženom. Nemojmo da se sram koji nas koči da progovorimo u naoko banalnim situacijama pretvori u blokadu koja nam neće dopustiti da progovorimo onda kada stvari postanu opasne. Šutnja hrani šutnju, šutnjom nikada nećemo uspjeti ušukati glasove koji ostanu u nama nakon brojnih neugodnih susreta. Žene, sretan nam naš dan. Žene, nemojmo se bojati biti glasne.