Zemlja - Nebo
Asfalta ima u svim zemljama, manje ili više, ima ga i kod nas koliko hoćeš. Ljeti hodamo po asfaltu i on se topi. I zimi isto hodamo, samo u čizmama. Asfalt se troši.
Zemlja
Kad plešemo, držimo se za ruke.
I vrtimo u krug.
Bose smo i naši palčevi se dodiruju, beton je vruć od sunca i peče nam stopala zato se vrtimo brzo, još brže, dok nam ne nestane daha. Njena kosa teče po mojim ramenima i golica mi zapešća, njena sjena pada u moju, njena usta ispuštaju riječi koje me vesele. Dan je smjesa našeg smijeha, plavog i toplog, pomirljivog.
Poslije ležimo na zemlji.
I gledamo.
Ona kaže da će otići u Holandiju jer tamo ima više svega.
- I neba?
- I neba.
Ona zna jer je vidjela na slikama. Ja nisam vidjela i ne želim da ode, ne želim.
***
Kad plešemo, zemlja se okreće s nama.
Moja koljena udaraju o njena i sutra će biti plava kao nebo, onda ljubičasta, pa zelena. To se zove modrica i boli na dodir. Moje noge su pune modrica, a na njenima nema ni jedna, to je zato što je moja koža osjetljiva i ja sam mršava, a ona debela.
Ona će stvarno otići.
Tako je rekla.
***
Ona mi sve kaže.
Baš sve. I svoje snove. I u koga je zaljubljena.
Ja tako ne znam. Znam samo da kad plešemo, mene nema.
Postoji samo ona.
Njeno lice, njene mokre ruke.
I topla zemlja.
Nebo
Nebo je na svim njenim slikama.
***
Prvo asfalt.
Siva crta ispod snijega. Njome se može doći od mene do nje ako znaš put. Asfalta ima u svim zemljama, manje ili više, ima ga i kod nas koliko hoćeš. Ljeti hodamo po asfaltu i on se topi. I zimi isto hodamo, samo u čizmama.
Asfalt se troši.
***
Zatim ona.
Upakirana u crveni kaput i s ljubičastom kapom na glavi. Smije se i gleda. Ponekad maše ili raširi obje ruke u zagrljaj. Njena kosa leti na vjetru, na desnu ili na lijevu stranu. Ako ima vjetra. Ako nema, pada po ramenima.
***
Onda kuće.
Iza njenih leđa. Velike kuće u bojama, s mnogo prozora i vrata, s tamnim krovovima i visokim stablima. Kuće podignute od zemlje do njene glave i više. Kuće u kojima žive ljudi koje ne poznajem, u kojima živi ona, sad kad je nema.
***
I nebo.
Poviše svega. Prazno nebo bez oblaka. Nebo sa crnim slovima koje je ona ispisala flomasterom.
Kad plešem, nebo se vrti sa mnom.
I s njega padaju slova:
V
O
L i
TE
T V
o
J
a
A.
Nada Topić rođena je u Splitu 1977. Završila je studij Hrvatskog jezika i književnosti u Zadru. Živi i radi u Solinu kao knjižničarka. Piše poeziju i kratku prozu. Poeziju objavljuje još od gimnazijskih dana u raznim hrvatskim glasilima (Marulić, Konture, Fokus, Vrabac…). Dobitnica je treće nagrade na Folusovom natječaju za mlade pjesnike Ivan Merz iz 2004. godine.
Samostalnu zbirku poezije Svetac u trajektnoj luci objavljuje 2005., a slikovnicu Kako se rodila roda 2007. U međuvremenu studira na poslijediplomskom studiju informacijskih znanosti u Zadru.