Zašto nam smetaju Drugi?

Naviknut si na toplu klimu i sunčane dane, pa ti boravak u maglovitom gradu izaziva nervozu i loše raspoloženje. Naviknut si na mamine sarme, pa su ti sve druge koje kušaš loše i neukusne. Naviknut si da djevojke imaju dugu kosu i nose pripijenu odjeću, pa je susjeda s trećeg kata, kratke frizure i u širokim trapericama, lezba. Naviknuta si da muškarci imaju zadnju riječ i neku grubost u ponašanju, pa je tvoj kolega iz razreda koji sluša što govoriš kada razgovarate i komentira slatkog psa na ulici, peder. Naviknut si da ljudi imaju svijetlu boju kože, pa upireš prstom i komentiraš kada vidiš nekoga tamnije boje kože kako šeće ulicom. A ako se susret dogodi za vrijeme noćnog izlaska, onako sretan i opuštenih kočnica, vadiš mobitel i fotografiraš se s njim ili njom. Kao da je riječ o izložbenom primjerku tko zna čega. Naviknut si da žene moraju boraviti u kući s djecom, pa je svaka koja odlazi na posao loša majka. Svaki otac, s druge strane, koji provodi vrijeme odgajajući djecu, papučar. Svaki je Srbin četnik, svaki je musliman terorist, svaka plavuša glupa, svaka djevojka u izazovnoj odjeći laka, svaki sportaš glup…

I rijetko to zadržiš za sebe, moraš prokomentirati. Prolaznike, poznanike, susjede… sve je otvoreno za komentiranje, sve je otvoreno za etiketiranje. Sve drugo, sve drugačije prijeti poznatom, prijeti našem. Osjećaš nelagodu, osjećaš strah pa si glasniji i glasniji. Pismo će uništiti nacionalni identitet, seksualna orijentacija uništit će tradicionalne vrijednosti, drugačija boja kože ugrozit će sigurnost.

Ne znaš ni sam mrziš li ili se bojiš. U začaranom si krugu u kojem strah hrani mržnju, a mržnja sije strah. I onda se dogode novinski naslovi:

Gay Pride prekinut zbog krvavog napada, policija evakuirala sudionike. Osam ozlijeđenih!
Ubojice Luke Ritza pred policijom izjavili kako su ga napali iz čiste dosade
Brutalno pretučen mladić (19) bori se za život

Ono što započne kao misao hranjena mržnjom, lako se pretvori u govor prepun mržnje. A ono što se jednom izgovori ostane lebdjeti u zraku, ostavljajući tragove na svemu što dotakne. I dovoljan je trenutak da se riječi pretvore u djela, da se podsmijeh pretvori u nasilje, da stvari izmaknu kontroli.

O čemu je riječ? Govoru mržnje, djelima mržnje? Ili o strahu? Zašto se bojimo Drugih/drugačijih? Čime nam prijete?

Antoine Buyse sa sveučilišta u Utrechtu u svom članku Fear Speech naglasak stavlja upravo na strah koji je okidač nasilnih incidenata, dok je govor mržnje plodno tlo za nasilje. Naglasak je u tom slučaju stavljen na sadržaj poruke i kontekst, tj. nije bitno tko govori, već i medij kojim se poruka odašilje, kao i utjecaj koji taj medij ima na publiku.

Kako utjecati na pojavu nasilja kao produkta straha jednog pojedinca ili grupe prema Drugom/drugačijem? Osim zakonski, potrebno je i podignuti razinu svijesti javnosti o mehanizmima koji povisuju ili snižavaju stopu nasilja. Svakako, potrebno je održati raspravu o ovim pitanjima živom u društvu.

I, naravno, nikako ne smiješ zaboraviti da si jedinstven. Baš kao i svi drugi.

Čemu onda strah?

Tekst je izvorno objavljen na stranici nijesmijesno.hr u sklopu kampanje protiv govora mržnje Nije smiješno, koju provodi Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva i koja uključuje tekstove mladih blogera o temi govora mržnje. Kampanja se može pratiti i na Facebooku.