Zanemareni ekosustav Pantane

Mirni dom za svjetske putnike

Tankokljuni pozviždač ili Numenius tenuirostris ima dugi i svinuti kljun koji zabada u mekano blato kako bi pronašao hranu. Donji dio tijela većinom mu je bijel, dok su mu krila prošarana smeđim srcolikim pjegicama. Kad ih raširi, ona sežu gotovo 90 cm. Preko ljeta boravi na dalekom sjeveru ruske tajge, gdje se i gnijezdi, ali ga hladne zime tjeraju u toplije krajeve. Leti južno, prolazeći Crno more, jesenske kiše i oluje, lovce s puškama, prostore zagađene industrijskim uljima i druge prepreke koje mu otežavaju put. Naš tankokljuni pozviždač svjetski je putnik koji ne mari za državne granice i osobne dokumente. On je samo stanovnik planeta Zemlje i zanimaju ga većinom sunce, vjetar, voda, hrana i sigurno mjesto za napraviti gnijezdo. Kompas u njegovoj glavi je precizan i zna kako doći do mjesta gdje je bio prije.  Vodi ga do ušća male rijeke gdje je dobro mjesto za njega jer se tu mješaju slatka voda i more. Rječica u more nosi sa sobom ostatke lišća, čestica zemlje i drugih organskih stvari koje hrane mnoge ribe i druge organizme koje pozviždač voli jesti. Prije nego što rječica uđe u more, neke od tih tvari ostaju u tlu i čine ga plodnim tako da tu rastu razne biljke koje odgovaraju mnogim pticama. Zapravo, to je mjesto stanište 163 vrste ptica, od kojih su mnogih ptice selice iz Afrike ili Azije koje se odmaraju za vrijeme migracije. Fini, mirni dom, koji će našem putniku pomoći da preživi zimu, često je nevidljiv ljudskom oku. On se zove Pantana, ili ona šikara kod splitskog aerodroma.

Ekosustav gotovo posve uništen urbanizacijom

Pantana je močvara koja se nalazi istočno od Trogira. Ona je zanimljiva po tome što se tu miješa bočata voda, puna hranjivih organskih tvari, s morem. Bočati močvarni ekosustav važan je za mnoge mlade i ugrožene ribe te za migraciju ptica koje ga koriste kao odmorište gdje se mogu nahraniti. Ovakav ekosustav je nekad bio tipičan za dijelove Jadranskog mora, ali je urbanizacijom i nasipavanjem gotovo posve nestao (pogotovo na istočnoj obali Jadrana). Čak i sa svjom drastično smanjenom današnjom površinom od 50 hektara, Pantana je stanište 163 vrste ptica, uključujući rode, čaplje i gnjurce; mrijestilište 34 vrsta riba; te ima 12 vrsta rakova i 124 vrste autohtonih biljnih vrsta. Pantana je među zadnjim mjestima na obali gdje možete pronaći neka od ovih živih bića.

Melankolični močvarni prizor

Usporili smo da Jasna uđe u auto kod Konzuma u Trogiru prije nego što smo se okrenuli nazad. - Vozi do mlina i onda skreni desno - rekla je i malo zatim dodala: - Mogli ste još malo više kasniti, ovo je čak gore od Slavice!. Mi smo nabrojali niz loših okolnosti koje su se dogodile upravo to jutro i koje su razlozi kašnjenja. Bili su neuvjerljivi. No ubrzo se Jasna odljutila, a kad smo stigli do malog mlina par minuta kasnije, svima nam je radoznalost porasla.

Parkiravši se pokraj ploče koja je objašnjavala da je to područje močvarnog ornitološko-ihtiološkog rezervata, izišli smo iz auta i pratili Jasnu koja je tu bila „prije 10 godina”. Mlin – kamena zgrada s tornjićem – datira iz 13. stoljeća. U jezeru ispred njega plivale su patke i guske, dok su visoke tamnocrvene i žute trske i trave činile pozadinu mlina. Taj pitomi, pomalo melankolični prizor podsjetio me više na engleske pejzaže iz romana sestara Bronte nego na Dalmaciju.

Zadnja linija civilizacije

Prešli smo mostić kod mlina, ispod kojeg je voda jezera brzo i glasno padala u malom vodopadu i tekla dalje vijugavo prema moru. Puteljak koji je Jasna izabrala vodio je kraj polja s nekoliko kupusa i drugog povrća koje je vjerojatno pripadalo mlinu. Prema cesti je bila i zadnja linija plastenika – zadnja linija civilizacije. Tu je rijeka naglo zavijala u smjeru mora, te je nestajala iza obale sjajne trske. Popeli smo se na kamenje usred rijeke da vidimo dokud ona ide. Kao istraživači neke nove zemlje, kročili smo kroz visoku trsku, višu od naših glava, čekajući da ugazimo u mekano, mokro tlo. U blizini se vidjelo da su neke trave zelene, što je značilo da je blizu riječica. Čuo se povremeni zvuk neke male beštije kako iz vode skače u proljetni zrak. Nazirao se i mali drveni brod koji je ležao u šašu.

Bio je to možda i prvi pravi proljetni dan ove godine i nebo je bilo sunčano i plavo, ali na njemu nije bilo ptica. Došli smo prerano, prije nego što će ih većina doletjeti iz Afrike kako bi tu provela ljeto. Hodajući dalje novim puteljkom, sad uz rub močvare, bili smo začuđeni kako je laguna puno veća nego što izgleda s ceste, i koliko je dugo trebalo da se približimo moru. Kao da su označavali zadnju točku do koje smo mogli ići, dočekali su nas nizovi reflektora. Bili su postavljeni u pravcu preko po močvari i nije nam bilo jasno otkud oni tu. Tek smo kasnije shvatili, kada je prošao prvi bučni avion, da je to signalizacija za pistu obližnjeg aerodroma.

Kako nismo uspjeli doći do mora, morali smo se vratiti autom do jedne plažice koje se Jasna sjetila, a koja graniči s Pantanom. Nismo bili jedini tu – nekoliko ljudi već je šetalo. U daljini se moglo vidjeti područje odakle smo upravo došli te lukovi otoka od blata koji su jedva virili iznad morske površine. Na njima su bile mnoge ptice, a i plaža na kojoj smo stajali također je davala znakove njihova boravka – nasukane morske spužve koje su bile pune komadića školjaka i perja. Jedna cura, u gumenim čizmama i kabanici, kao mali arheolog, čučala je u plićaku i proučavala zanimljivosti u moru.

Staništa uništena izgradnjom na obali

Sad ću vas rastužiti. Tankokljuni pozviždač nije stigao ove zime u Pantanu. Niti je tu stigao prošlih 10 zima. Zadnji put tu je viđen davne 1996. godine. Njegova staništa – lagune kao što je Pantana, polako su nestale, stradale s izgradnjom po obali. Trenutno se smatra da postoji možda još 50-ak tankokljunih pozviždača u cijeloj Europi, a predviđa se da će uskoro potpuno nestati. Kretanja, migracije ptica događaju se kao neki paralelni svijet, koji se povremeno susreće s našim, na tlu i u zračnom prostoru. No, čini mi se da nismo dovoljno pažljivi, ili da nas on ne zanima dovoljno. Ne mislimo o njemu često. Pantana je većini ljudi, kao što joj i ime znači, samo blato. Ali ako pogledate oko sebe, ima mnogo drugih živih bića koja su tu osim nas. Štitite njihove prostore.

Nepostojanje svijesti o vrijednosti Pantane

Prije nekoliko godina čak je bio predložen projekt rekonstrukcije postojećih ruševina u posmatračnicu i istraživački prostor, međutim on je usporen pitanjem vlasništva. Ruševine su u vlasništvu grada Trogira, a da bi se projekt obnove i zaštite mogao prijaviti za razne fondove, prostor bi trebao biti u vlasništvu županije. Iako postoji sve više inicijativa vezanih uz Pantanu, od organiziranih čišćenja s učenicima do praćenja i obilježavanja ptica, močvara se i dalje uništava. Tijekom rekonstrukcije raskrižja, na primjer, prije malo više od godinu dana, bager je samo za pripremne radove pokosio dio sjeveroistočnog područja dragocjene močvare. Najgore od svega, inspekcija je kasnije otkrila da je sve to bilo u skladu s građevinskom dozvolom. Poanta nije da su ljudi koji su izgradili cestu zlonamjerni, nego da nema uopće svijesti o tom prostoru i njegovoj vrijednosti. Iako postoji trud od državnih tijela koja se bave zaštitom priorode, moram priznati da se jedna informativna ploča čini kao linija manjeg otpora, bar sa stajališta nekoga tko je posjetio područje, u kojem nije bilo nikakvih drugih informacija, opomena ni puteljaka.

Danas je Panatana, kao i preostale močvare s ove strane Jadrana, ugrožena ilegalnim lovom, nasipavanjem i izgradnjom, neodgovorajućim turističkim korištenjem i činjenicom da joj je površina sve manja. Idući put kad je budete promatrali kroz prozor auta, sjetite se da je na nama, ne samo na upravnim tijelima, da nešto napravimo kako bismo je sačuvali.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.