Zameo ih vjetar na krivu stranu

Gotovo četrdesetak godina se čekalo da se Druga strana vjetra, posljednji film Orsona Wellesa, napokon privede kraju. Welles je kroz cijeli svoj život imao problema u stvaranju filmova. Malo novca, oduzeta sloboda pri stvaranju, nemogućnost montaže, krivo izabrani glumci i izmijenjeni kadrovi rezultirali su Wellesom razočaranim sa vlastitim radom i na kraju i vlastitim životom. Jedini film koji je bio pod njegovom vizijom, palicom i slobodom jest Građanin Kane (1941.). Druga strana vjetra sniman je od 1970. do 1976. godine i u sirovoj formi sadrži preko sto sati materijala, prešao je preko pedesetak delikatnih redateljskih ruku da bi konačno doživio premijeru na 75. izdanju Venecijanskog internacionalnog filmskog festivala 2018. godine. Kritičari diljem svijeta ga hvale, nazivaju remek-djelom i smatraju da pripada vrhu Wellesovog opusa, no filmskom analizom želim istaknuti vrline i mane, te skrivene slojeve koje gledatelji najčešće zanemaruju.

VIZUALNI OBLIK FILMA

Cijeli film je složen na eksperimentalni način. Radnja se odvija tijekom jednog dana u kojem redatelj Jake Hannaford (John Huston) i njegova filmska ekipa pokušavaju pogledati filmski materijal njihovog novog filma pod imenom Druga strana vjetra, no njihove planove uništi nestanak struje, pa tehnički problemi sa projektorom i na kraju nedostatak snimljenog materijala, jer se glavni glumac posvađao s redateljem. Redatelja kroz film prati i snima šačica studenata za svoj dokumentarac kojem je tema Jake, tj. filmski redatelj u zalasku svoje filmske karijere. Taj dio filma sniman je crno bijelom tehnikom, a slika odgovara 16 mm i 8 mm filmskoj traci kojoj je format 4:3 (Slika 1). Tu i tamo se kroz taj crno-bijeli materijal utopi i boja, jer sugerira da nemaju samo jednu kameru nego više njih, pa i jednu s filmskom trakom u boji. No, kadrovi skaču bez motivacije iz crno-bijelog u boju, samo zbog efekta. Ono što snimaju nisu lijepi kadrovi razgovora, niti smisleni oblik dokumentarca, nego potpuni kaos u kojem su se zatekli kad je redatelj shvatio da neće uspjeti vidjeti dovršeni film na platnu. Moglo bi se reći da se radi o found footage (gleda se pronađen snimljeni materijal). Poznato jest da je jedan od prvih found footage filmova Cannibal Holocaust (Deodato, 1980.), o ekspediciji antropologa prema selu gdje se nalaze kanibali, pa je tako s ovim filmom koji je trebao biti sastavljen 1970. godine propuštena je prilika da postane prvi found footage film na svijetu. Kako je ustanovljeno da studenti prate Jakea i snimaju svaki detalj i da se ne prikazuju objektivni kadrovi izvan toga što snimaju, integritet cjelokupnog filma propada u vodu kad u jednom trenutku Jake cijelu ekipu studenata izbaci iz svog ureda, no nastavak scene se odvija kao da su studenti još uvijek u uredu i snimaju događaj koji se odvija. Pravila i logiku koje je sam Welles postavio, time je upravo prekršio. Drugi dio filma popunjava upravo taj film u filmu, a snimila ga je Oja Koder. Taj dio sniman je u boji na filmskoj traci od 35 mm i u formatu 16:9 (Slika 2). Kadrovi su promišljeni i svi su simboličke prirode, jer dijaloga među glumcima nema, niti se uspije iščitati neka određena linearna radnja. Problem tog eksperimentiranja leži u nedostatku svrhe. Redatelja snimaju na dokumentaristički način, no taj dokumentarac ne otkriva nikakve informacije, ne otkriva gotovo ništa o tome kako se radi film, niti koja je motivacija bila u snimanju filma. S druge strane, film u filmu, nema nikakve poveznice sa dokumentarcem. Najčešće je slučaj da kada se prikazuje film u filmu, to bude zbog određene svrhe. Taj unutarnji film reflektira probleme glavnog lika, pa lik gledajući taj film, shvati što treba napraviti sa svojim životom. Ovaj film u Drugoj strani vjetra funkcionira odvojeno od ostatka filma. Samodostatan je. Drugim riječima, mogla bi se cijela radnja odvijati i bez njega. Cjelokupnom filmu to ne bi naštetilo. Ono što taj film u filmu čini posebnim su izražene erotične scene i jednako tako pokušaj izvedbe film noir estetike na nijemi način. Dijaloga nema, no ostali zvukovi su prisutni. Nadalje, simbolika koju susrećemo je isključivo vezana za taj film u filmu i njegove likove. Peter Bogdanovich je izjavio "da je ovaj film izašao u 70-tima ili koncem 70-tih, smatrali bi ga neobičnim djelom, koji je moderan i svjež i avantgardan i još uvijek je sve te stvari. Još uvijek je ispred svog vremena".

MEĐULJUDSKI ODNOSI

Je li ovo film koji prikazuje kako se radi film ili prikazuje međuljudske odnose? Nažalost, nije nijedno. Kada se snima scena za film u filmu, sve što se odvija iza kulisa nije ni na kakav način informativno, jer većina likova se svađa ili pokušava nametnuti svoja neopravdana stajališta. Glumci u filmu su frustrirani i nije im nikako do slavlja kad se film u filmu napokon dovrši. Drugi filmski redatelj i protege Jakea, Brooks Otterlake (Peter Bogdanovich), cijelo vrijeme smiruje Jakea, koji neracionalno dolazi do pojedinih zaključaka i ne odustaje od svojih odluka. U cijelom filmu nema nijednog simpatičnog karaktera, a uz to nijedan karakter se ne mijenja kroz film. Jake ekscesivno pije, bezobzirno njurga i jedino ima svoj film na pameti. Misteriozan je karakter, jer studenti koji rade dokumentarac konstantno pokušavaju doznati detalje iz njegove prošlosti, no bez uspjeha. Kako mrzi studio sustav, radi eksperimentalne filmove, jer mu daju određenu slobodu, ali promatrajući taj njegov film shvaćamo da zapravo nije eksperimentalan. Time se potaknu mnoga pitanja uvezi njegove osobe. Shvaća li on zapravo što radi? Ima li određeni cilj? Ima li još koga, tko je kreativno uključen u proces rada na filmu? Ono što se sigurno zna jest da "Jake Hannaford se žestoko napije i sljedeće jutro umire u automobilskoj nesreći", kako novosti na radiju odaju. Neki od sporednih likova trebaju biti oslonjeni na osobe iz realnosti s kojima se Welles susretao i s kojima je imao okršaje, npr. novinarka u filmu bi trebala predstavljati kritičarku Paulinu Keal. Sam Jake bi trebao predstavljati kombinaciju između Orsona Wellesa i Michelangela Antonionia. Nažalost, odnosi među likovima nisu dovoljno razjašnjeni da bi gledatelji uspjeli popratiti njihova prepucavanja i nadmetanja, a kako nitko zapravo nije dovoljno razrađen karakter, publika izgubi interes za njihove svađe.

SAMOREFERENCIJALNOST

Kroz cijeli film likovi dobacuju jedan drugome podrugljive izjave, koje zapravo imaju određenu metafizičku implikaciju na sam film. Pitanja poput ako publika ne shvati film, u čemu je svrha izrade filma?, i mi nikad nismo upotrebljavali mnogo simbolike, je li tako?, govore o samom filmu. Orson Welles je bio striktan u načelima stvaranja filma, davao je svemu specifično značenje i bio je inovativan na više razina, no Druga strana vjetra ne sadrži te razine kreativnosti koje je publika navikla vidjeti kod Wellesovih projekata. Ovaj film služi kao platforma za egzistencijalna pitanja koja si Welles postavlja. Nalik je filmovima kao što su 8 1/2 (Fellini, 1963.) i Adaptacija (Jonze, 2002.). Jednako tako, Bogdanovich je pojasnio da je ovaj film bio Wellesov komentar na novi Hollywood iz te ere. Dok se Jake preispituje o svom procesu rada na filmu, tako postepeno doznajemo o Wellesovim motivacijama, željama i uspjesima u životu. No, kako je Welles razočaran filmskim industrijama, iskorišten od strane studija i frustriran zbog svojih projekata, nije mogao potpunu pažnju i usredotočenost posvetiti ovom filmu, što objašnjava zašto postoji sto sati sirovog materijala. Mogućnost postoji da bi Wellesova montaža očistila nedoumice, popunila sadržaj i razjasnila motivacije likova, no sam materijal koji se koristio u ovoj verziji filma ne obećava smisleniju priču i razrađenije slojeve.

S likovima se publika ne može poistovjetiti, priču ne stigne popratiti, a ni svrhu ne uspije dokučiti. Jedino što ostaje jest ironija koju Brooks ističe - "je li ovo stvarno ono o čemu je film?".

Erik Lončar je filmski analitičar i član Hrvatskog društva filmskih kritičara. Umjesto da sudi o filmu na dugo i široko, radije bi uputio čitatelje da shvate razloge zašto je neki film kreativniji, a drugi nije. Isto tako, s lakoćom dešifrira filmove koji su navodno teško dokučivi. Ako vas zanima više analiza, bacite pogled na kolumnu Pročitaj film, a za opširnije analize na engleskom posjetite Erikovu stranicu the FILM itself.