Zajednice bez mladih

Krajem svibnja je u zagrebačkoj Močvari održana tribina A gdje su mladi, u sklopu programa Močvarne akademije - piše portal kulturpunkt.hr. Na tribini je sudjelovalo troje govornika_ca – Marko Kovačić iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Marin Capan iz Mreže mladih Hrvatske i Iva Zenzerović Šloser iz Centra za mirovne studije – dok je razgovor moderirala Lana Jurman. Kako su organizatori naveli u najavi događaja, mnogo je pažnje u organizacijama civilnog društva i nezavisnom kulturnom sektoru posvećeno uključivanju mladih u programe koje provode, no istovremeno je prema istraživanju IDIZ-a tek 21.5 posto mladih osoba barem jednom posjetilo centar, klub ili udrugu mladih. Iako je većina bila zadovoljna posjetom, ovakve statistike otvaraju brojna pitanja: doživljavaju li mladi društveno-kulturne centre kao vlastite prostore u kojima mogu aktivno participirati ili pak žele sudjelovati kao pasivni konzumenti; je li ih moguće motivirati na sudjelovanje ili je konkurencija za njihovo slobodno vrijeme jednostavno prevelika; koja je uopće uloga društveno-kulturnih centara u zajednicama.

Iako mlade učestalo precipiramo kao monolitnu društvenu kategoriju, ipak je riječ o izuzetno heterogenoj skupini s određenim zajedničkim značajkama. Marko Kovačić je stoga na početku svojeg izlaganja podsjetio na nekoliko bitnih obilježja koje karakteriziraju mlade u Hrvatskoj. Sam je pojam mladih u RH definiran tek u jednom normativnom aktu, u Zakonu o savjetima mladih, i to kao dobna skupina kojoj pripadaju osobe od 15 do 30 godina. Njihov je udio u sveukupnom stanovništvu prema posljednjem popisu tek 15.9 posto, što je značajno manje od 22 posto koliko ih je bilo prije tridesetak godina. Nezaposleno je oko 16 posto mladih, od kojih je većina u NEET statusu – dakle, ne traže posao, nisu u sustavu obrazovanja, niti sudjeluju u programima doškolovanja. Najkasnije u Europskoj uniji napuštaju roditeljske domove, u prosjeku s 32 godine, a oko 15 posto ih živi na granici siromaštva. Ukratko, mlade kao društvenu skupinu obilježava visoka razina prekarnosti.

Osim egzistencijalne nesigurnosti, nacionalna istraživanja redovito pokazuju izrazit demokratski deficit. To podrazumijeva da mladi imaju problema s političkim znanjem i ne pokazuju značajnu ili zadovoljavajuću razinu usvojenih demokratskih vrijednosti – primjerice, gaje isključive stavove prema ranjivim skupinama ili pripadnicima manjina. Međutim, kronološka usporedba istraživanja također pokazuje kako ipak dolazi do smanjenja učestalosti šovinističkih stavova. Tako je primjerice prije sedam godina 44 posto mladih iskazivalo homofobne stavove, dok je prema prošlogodišnjem istraživanju IDIZ-a taj broj pao na 30 posto, što je, znatnom smanjenju unatoč, još uvijek vrlo visok broj.

Prekarnost i demokratski deficit uzeti zajedno imaju velik utjecaj na načine participacije mladih u društvu. Prema Kovačiću mladi u RH nisu posebno aktivni, ali se također ne može reći da ne sudjeluju u društvenim aktivnostima. Istaknuo je kako prema podacima iz 2020. godine četvrtina mladih sudjelovala u nekoj volonterskoj ili humanitarnoj akciji, ali kada je riječ o izvanškolskim aktivnostima ipak najviše prednjači sport. Tako je polovica mladih barem jednom u životu sudjelovala u aktivnostima nekog sportskog kluba. Na njihovu društvenu angažiranost, ali i percepciju svijeta uopće, također je negativno utjecalo i trenutno razdoblje perpetualne krize – od pandemije i rata do klimatskih promjena. Kovačić je primijetio kako su pesimistični kada je u pitanju budućnost društva u cjelini, ali su mnogo optimističniji u pogledu njihove osobne budućnosti, što upućuje da unatoč svemu posjeduju određenu razinu vjere da nešto mogu napraviti na individualnoj razini.

Međutim, činjenica da su mladi usmjereni na individualno djelovanje itekako je i posljedica političkih odluka ili, bolje rečeno, izostanka istih. Krovna organizacija mladih u RH, Mreža mladih hrvatske, na svojoj web stranici ima tajmer koji mjeri vrijeme proteklo od trenutka kada je Hrvatska posljednji put imala važeći nacionalni plan za mlade – dakle, od 1. siječnja 2018. Marin Capan je objasnio kako su nacionalni planovi obično četverogodišnji programi koji organizacijama mladih pružaju okvir za djelovanje i usmjeravanje vlastitog rada. Na primjer, kada neka organizacija provodi zagovaračke aktivnosti onda im nacionalni planovi pružaju potporu, služe kao svojevrstan dokaz na koji se mogu pozvati. Bez važećeg plana organizacije su osuđene na lokalne akcije temeljene na vlastitim istraživanjima, koje mogu biti više ili manje uspješne. Izostanak plana je također demotivirao udruživanje organizacija, primjerice na regionalnoj razini, čime je znatno oslabljen zagovarački kapacitet.

Iako se o određenim problemima mladih – poput stambenog pitanja, obrazovanja, nezaposlenosti – često govori u javnom prostoru, stvarnih pomaka je jako malo. Kao i Kovačić, Capan je također napomenuo kako su mladi tijekom pandemije više okrenuli osobnoj razini, dok su društveni angažman i aktivizam dodatno potisnuti u drugi plan. Takoreći, mladi su ostavljeni da brinu sami o sebi. Ali to ne podrazumijeva kako je potreba za prostorima nestala – baš suprotno, pandemija je pokazala važnost izgradnje smislene i sustavne infrastrukture za centre, udruge i klubove mladih koji bi odgovarali na njihove stvarne potrebe. Prema Capanu, mladi se itekako žele družiti na nekom mjestu namijenjenom njima, kao što i žele prostor koji mogu iskoristiti za proizvodnju vlastitog sadržaja. Upravo je ovo potonje izuzetno važno za stvaranje osjećaja vlasništva nad prostorima za mlade.

U Istraživanju mladih u Hrvatskoj 2018./2019 u organizaciji Friedrich Ebert Stiftunga koje je u sličnom formatu provedeno u 11 država jugoistočne Europe, mladi u RH su na pitanje o tome što rade u slobodno vrijeme češće od vršnjaka iz drugih zemalja odgovarali da ne rade ništa. Osim ništa, učestali odgovori bili su i provođenje vremena s obitelji, slušanje glazbe, gledanje serija i filmova itd. Provođenje vremena u centrima za mlade, kao i volontiranje u udrugama ili društvenim inicijativama nalazili su se na začelju popisa. Ti rezultati sugeriraju kako nije dovoljno izgraditi i opremiti prostore, već i stvoriti okruženje u kojem je mladima ostavljena otvorena mogućnost sudjelovanja u procesima izrade programa. No kada govorimo o prostorima za mlade izuzetno je važno napomenuti ogromnu diskrepanciju koja postoji između ruralnih i urbanih sredina. O nezavisnoj kulturi izvan većih urbanih područja je gotovo nemoguće govoriti.

"Nije samo pitanje urbanog i ruralnog, već i socijalne pravednosti, na način da imate jedinice lokalne i regionalne samouprave koje su razvijenije i koje ulažu u infrastrukturu koje se bave mladima – bili to centri za mlade, ili uvođenje građanskog odgoja u na lokalnoj razini, bilo u škole i zajednice. To su uvijek jedni te isti: Grad Zagreb, Primorsko goranska županija i Istarska županija, kojima to realno ne treba. To treba Ličko-senjskoj županiji. Radili smo istraživanje o ruralnim organizacijama mladih u Ličko-senjskoj i Zadarskoj županiji. Uspjeli smo locirati 21 organizaciju za mlade, dakle ne mladih nego onih koji imaju neki program koji se dotiče mladih. Ti programi su bili puno manjeg opsega i emancipatorskog potencijala od onih organizacija u velikim gradovima", sažeo je Kovačić.

Sudionici_e na tribini su također problematizirali izuzetno nisku stopu participacije mladih u neformalnim obrazovnim programima. Razlozi tome su višestruki: ne postoji toliko mnogo natječaja niti sredstava kojima bi se mogao financirati veći broj programa, neformalni programi ne dobivaju potporu u sklopu institucionalnog obrazovanja, bliski kauzalni odnos između niske razine građanske kompetencije i participacije u društvu itd. Kao poseban problem ispitanici su naveli nedostatak informacija o programima. Institucionalni akteri poput info centara za mlade i HZZ-a jednostavno ne funkcioniraju kao sredstva širenja informacija, dok su škole poprilično odvojene od zajednica. Stoga je teret informiranja o edukacijama i programima isključivo na udrugama i organizacijama civilnog društva.

Tako primjerice Udruženje za razvoj kulture – URK već godinu dana surađuje s CMS-om i Ivom Zenzerović Šloser na unaprjeđenju sadržaja kako bi Močvara s proširenim dnevnim programom nastavila biti relevantan društveni centar u zajednici. Tijekom ove godine provodili su anketu Močvara u Trnju, Trnje u Močvari čiji su rezultati pokazali da je polovica publike Močvare starija od 30 godina, da su najprepoznatljiviji po večernjem programu – dakle, koncertima, partijima i slušaonicama – dok je dnevni program posjećivao tek manji dio ispitanika_ca. Zenzerović Šloser je također primijetila da nije bilo konkretnih prijedloga i aktivnosti kojima bi se povećala participacija mladih - izuzev prijedloga da se organizira više partija i poveća razina informiranosti o događanjima. Dakle, sudjelovanje je ograničeno na konzumaciju.

Kao što je spomenuto, dopiranje do publike pokazuje se kao sve veći problem za udruge. Kovačić je napomenuo da se mladi nalaze u komorama jeke (engl. echo chambers) pa ako nisu okruženi vršnjacima koji su aktivni i sudjeluju na događanjima informacije će do njih teško stizati. Iako se na tribini govorilo o tome kako OCD-ovi nisu dovoljno iskoristili novomedijski kontekst za inovativniju komunikaciju s publikom, ne treba zanemarivati činjenicu da društvene mreže nisu dizajnirane za promociju nezavisne kulture i programa neprofitnih organizacija. Mnogo veći problem je u tome što mladi društveno kulturne centre ne doživljavaju kao mjesta u kojima mogu participirati, već gotovo isključivo kao mjesta jednostrane konzumacije sadržaja. Zenzerović Šloser je taj fenomen razmotrila kroz smjenu generacija koja se trenutno odvija. Dok su prijašnje generacije zauzimale prostore i organski kreirale strukture koje postoje i danas, te strukture potencijalno mogu blokirati ili usporavati stvaranje nečega novog.

Pitanje sudjelovanja mladih stoga ne treba svesti isključivo na problem informiranja, rješenje nije u tome da organizatori programa počnu objavljivati sadržaj na TikToku. Sve veća društvena apatija rezultat je brojnih sistemskih uzroka – od kojih su tek neki pobrojani u ovom tekstu – i bolje informiranje, čak i da se pronađe uspješan model, ne može samo po sebi značajno utjecati na promjenu stvari. Nije teško zamisliti scenarij u kojem su škole otvorene prema zajednicama, u kojem se mlade potiče da polaze neformalne obrazovne programe, u kojem je razvoj participativnih programa u ruralnim krajevima sustavno i institucionalno potpomognut, u kojem su društveno-kulturni centri važna mjesta okupljanja gdje mladi razvijaju svoje interese itd. Kao što je trenutno stanje rezultat političkih odluka, tako i suočavanje s apatijom mora u prvom redu biti političko.