Začudnost Ukradenog sunca

Suvremene su igračke od nezahvalne tvari, proizvodi su kemije, a ne prirode (…) Plastika od koje su napravljene doima se istodobno nedorađeno i higijenski, dokida užitak, blagost, ljudskost opipa (…) Činjenica da sve više nestaje drvo znak je koji nas mora zaprepastiti (…) Drvo ne podrhtava i ne škripi, odzvanja tupo i ujedno čisto; ono je prisna i poetična tvar koja djetetu produljuje doticaj sa stablom, stolom, podom. Tako je, u svojem semiološkom eseju Igračke, Roland Barthes prije više od pola stoljeća upozoravao na gubitak ljudske veze s prirodom, na koji smo osuđeni već od malih nogu. Upravo je zato bilo posebno dojmljivo, pa i ohrabrujuće vidjeti da teatar još uvijek njeguje tu vezu. Pomno promišljena scenografija u kojoj je dominiralo upravo drvo dočekala je, naime, publiku pred početak predstave Ukradeno sunce, nastale prema motivima Korneja Čukovskog, u režiji mlade redateljice Tamare Kučinović i izvedene premijerno u splitskom Gradskom kazalištu lutaka.

Osim što je Alena Pavlović (lutke i scenografija) tako stvorila dojam toplog, pitomog šumskog svijeta, zajedno s prigušenim žućkastim svjetlom stvorena je prirodna, nenametljiva a začudna scena, u kojoj su nedugo nakon početka otkrivene drvene lutke, dotad kameleonski utopljene u scenografiju. I same su lutke izrađene detaljno (primjerice, u lutke Mede i Lisice urezbareno je čak i krzno) a u vještim lutkarskim rukama njihov je potencijal iskorišten. Neurotična Lisica u izvedbi Petra Konkoja, duhovita Zečica u izvedbi Sanje Vidan i smiješno rezervirani Vuk (kao da se bori između nagona za samoćom i djelovanja u čoporu) u izvedbi Ivana Medića dali su predstavi dimenziju duhovitosti, a njihovo vojno planiranje pod strehom, koja je neodoljivo podsjećala na bunker, imalo je i agitatorski ton koji je nadopunio tekstualni sadržaj. Kontrast je tome davao preplašeni Medo, onaj od kojeg se očekuje da vrati sunce i spasi stvar iako se on tome ustrajno odupire, i kojeg je vodila Milana Buzolić Vučica. Drvene su lutke tako oživjele na način koji bi posramio i Geppetta premda vođenje lutaka od punog drva sigurno nije bio jednostavan zadatak. Moglo se to na trenutke uočiti kod Siniše Novkovića koji je vodio Zeca i koji se povremeno doimao preopterećen vođenjem da bi se potpuno posvetio i ostalim elementima izvedbe, no to nije nešto što treba zabrinjavati ni što se ne može promijeniti nakon jedne, dvije izvedbe, kad uostalom cijeli ansambl bude uigraniji.

Znakovito je da samo Krokodil - tiranin, otimač sunca - nije utjelovljen u lutki. Prikazan je, moglo bi se reći, vizualnom sinegdohom: na okrugli paravan, koji je istovremeno igrao i ulogu sunca, projicirano je samo njegovo oko. Upravo je to jedan od dva faktora koji su Krokodila činili strašnim. Drugi je sadržan u scenskom govoru: u izvedbi Ivana Medića, groteskno vedri ton Krokodilova glasa dijametralno je suprotan sadržaju rečenica koje izgovara. 

Jednako su promišljena bila i redateljska rješenja Tamare Kučinović. Potpuno iskorištena i otvorena pozornica, ogoljeni glumci koji nisu u svakom trenutku bili poništeni lutkom, već su se njihove kretnje, pripreme rekvizita za nadolazeći prizor i proizvodnja pojedinih zvučnih efekata mogli vidjeti (u posljednjim dvjema radnjama glavnu su ulogu imale Alin Antunović i Justina Vojaković Fingler) - neki su to od elemenata koji predstavi daju pečat nesvakidašnjeg, ali i po potrebi ublažavaju, da upotrijebimo sintagmu iz predstave, krajnju ozbiljnost situacije. Isto se može reći i za momente u kojima se glumci okupljaju u zbor, ponavljajući ritmično, poput mantre, pojedine rečenice, kojima nadopunjavaju radnju. Ravnoteži između ozbiljnog i smiješnog najviše je doprinio posljednji prizor, koji kao da se nastavlja na prvi, čime zaokružuje predstavu i najavljuje da je kraj zapravo novi početak. Svjedoče tome riječi Siniše Novkovića: Medo, jel tebi jasno da smo ti i ja od drva?

Upravo je ponavljanje bitan element predstave. Poema Čukovskog zadržana je ovdje tek u temeljnoj niti a, zahvaljujući adaptaciji Tamare Kučinović, dramaturškoj intervenciji Matka Botića (ujedno skladatelja) i kreativnom procesu koji su prošli zajedno sa članovima ansambla, svedena je na fragmentirane, jednostavne rečenice. No, premda bi ih gramatika definirala kao krnje, upravo je njihova direktnost, jednostavnost i (prividna) nedovršenost nositelj gustog sadržaja i dinamičnog ritma. Brojna ponavljanja, i u dijalozima i uz glazbenu podlogu, nisu nasumična, ne djeluju slučajno, već pažljivo odabrano i često preuzimaju funkciju parola, koje su, poznato je, neizostavan sadržaj u svakom ratnom sukobu. Kontrast s glazbom, koja, reći ćemo, ima vlastiti život, i ne prati ritam rečenica u tom je smislu vrlo efektan. Ipak, upravo zato što tekst ne sadrži redundantne epitete ni složene sintagme - pa je bitno da svaka riječ dopre do publike - šteta je što je glazba uglavnom nadglasavala glumce. Posebno je to do izražaja došlo nakon kulminacije i tijekom ubrzanja ritma predstave prema kraju.

Premda se može čuti i pročitati da je poruka predstave neophodnost zajedništva, mogle su se iščitati još dvije, nimalo zanemarive: prva je - što je vidljivo iz činjenice da Zečica, Zec, Lisica i Vuk Medu moraju moliti i nagovarati da vrati sunce - poruka da je masi potreban vođa i da zajedništvo ne isključuje hijerarhiju, naprotiv. Druga je da je zajednički neprijatelj snažan, možda i najsnažniji faktor kohezije grupe, ma koliko ona iznutra bila heterogena (u ovom slučaju sastavljena od različitih životinjskih vrsta).

Prisjetimo li se na trenutak Barthesa s početka ovog teksta, potrebno je dodati da je on suvremene mitove raskrinkavao tako što je upozoravao da se ono što je povijesno, odnosno ljudski proizvedeno (bile to igračke ili društveni poredak) predstavlja kao dato od prirode. A raskrinkavao ih je kako bi svoje čitatelje potaknuo na kritičko mišljenje, a zatim i na djelovanje. Po skromnom tumačenju autorice ovog teksta, i ova predstava ima istu namjeru. Svjetlo je s jedne strane zlosutno a s druge toplo; dok ljudski jezik upozorava, jezik scenografije pruža toplinu i sigurnost; dok glazba uznemirava, zbor glumaca bodri. Balansiranjem između spomenutih suprotstavljenih elemenata proizvodi začudnost i nudi sadržaj izrazito širokom dobnom spektru.

Zato bi, umjesto tobožnjeg sablažnjavanja nad mračnom temom te podcjenjivanja djece i njihove sposobnosti da podnesu one mračnije elemente i da gledanjem obogate imaginaciju, svim sudionicima u stvaranju Ukradenog sunca, kao i GKL-u, trebalo čestitati. U vremenu mikro prihoda i makro trgovačkih centara, trodimenzionalnih multipleks kino projekcija i jednodimenzionalnih umova, neurotičnih glazbenih hitova i orvelijanskih parola, slojevita predstava koja istovremeno i upozorava, i plaši i hrabri potrebna je, vjerujem, svima – od vrtićke do treće dobi.


Ovaj je sadržaj nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 03/15 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.