Wertheimerova pogreška
Valjda su samoće ponekad tako vrtoglave da se ljudi automatski počnu nuditi na nišan, a tko se ljudima nudi na nišan neka ne očekuje pucanj u zrak.
Danas je ruka krenula prema Thomasu Bernhardu, uzimam Gubitnika ovog Nestbeschmutzera (ptice koja smradi u vlastito gnijezdo; divan primjer njemačke tvorbe riječi) i prisjećam se davnije lektire – Trga heroja. O kulturi u kojoj je ponikao, Bernhard je pisao kao o divljoj i glupoj naciji... bezumnoj, nekulturnoj kanalizaciji koja širi svoj opori smrad diljem Europe. Kupio me tad ovaj pošteni otpadnik o kojem je sigurno mnogi austrijski Ilija Čvorović pomislio da je prevelik izdajnik za tako malu zemlju. Stižem do gubitnika Wertheimera i veoma zanimljive zablude koju je opisao u romanu:
Promotre li se bolje, govorio je, takozvani društveno slabiji, takozvana sirotinja i takozvani zaostali isto su tako beskarakterni i odvratni u svom biću i valja ih odbijati isto kao i one kojima čovjek sam pripada i koje baš iz tog razloga smatra odbojnima. Niži slojevi jednako su pokvareni i opasni kao i viši, govorio je, oni barataju istim gnusnim stvarima, jednako su odbojni, drukčiji su, ali jednako gnusni...
Dakle, odbio se od svog okoliša, osjetio slobodan pad, nakratko se priklonio drugima i neminovno stigao do ovakvog zaključka. Majstor Schopenhauer vrlo je jednostavno izrazio misao da je sreću izuzetno teško pronaći u sebi, a sasvim nemoguće izvan sebe. Valjda su samoće ponekad tako vrtoglave da se ljudi automatski počnu nuditi na nišan, a tko se ljudima nudi na nišan neka ne očekuje pucanj u zrak. Tu se dere ravno u crijeva. A netko bi opet mogao reći da su mete i stvorene za gađanje.
Sličnu je pogrešku platio životom Pier Paolo Pasolini. Opisivao je sa simpatijama sirotinju rimskih borgata, uživao u njihovu nagonskom anarhizmu, ali i osjećao tjelesnu sklonost prema mlađim momcima iz te sredine, što je i dovelo do njegova ubojstva u Lido di Ostia. Ostaje činjenica da je u svakom slučaju počinio Wertheimerovu pogrešku – približavao se čoporu kojem ne pripada. A takvi se elementi kad-tad nanjuše i odstrane, sudbina to sama odradi. Jer ljudski je njuh savršen instrument za sondiranje sličnosti i razlika, opipavanje slabosti i izbjegavanje snage, konačno, za namještanje vage uvijek na stranu onoga koji širi nosnice. Riječi su tu samo dimna zavjesa i maskirna odora na vječnom frontu ljudske borbe u kojoj su svi manevri usmjereni na to da se ostvari položaj gospodara i izbjegne onaj roba. Na svu sreću, bar što se tiče riječi, postoji jedan odličan trik.
Vraćam se na Čvorovića i na to da je sve suprotno od onoga što jest. Dakle, reci mi što jesi i na taj mi način omogući da saznam upravo ono što nisi. Malo sam zašao u digresiju, ali da ne zaboravim sažeti opasnost greške koju sam opisivao: Wertheimer je skončao samoubojstvom, a Pasolini je ubijen.