Vruće putovanje kroz tango

Sad je već sasvim sigurno da svaku premijernu izvedbu u okviru Splitskog ljeta posjećuju brojni gledatelji, a ni koncert u ponedeljak - Tango Compás - nije bio iznimka. Svjetski poznatog glazbenika, nazvanog genijalcem još dok je bio dijete, violinista Stefana Milenkovića stigli su vidjeti, činilo se, gotovo svi muzikofili iz Dalmacije. Atmosfera u sali bila je vruća i prije nego što su muzičari počeli svoj nastup jer klima uređaji po svemu sudeći nisu mogli pratiti toliku količinu užarenih tijela. No, možemo reći da je to cijeloj izvedbi dalo atmosferu vatrene Južne Amerike.

Koncert, koji se u početku trebao održati u Meštrovićevim Crikvinama, zbog loše vremenske prognoze bio je premješten u HNK. Kao što je opisao sam Milenković, a ovdje valja spomenuti da se pokazao i kao odličan u komunikaciji s publikom, nije bio očajan zbog promjene nakon što je vidio interijer splitskog kazališta. Kada je najzad započela svirka, odmah se vidjelo o čemu pričaju brojni kritičari koji naglašavaju Milenkovićev dar. Violina uz njega izgleda ne kao muzički instrument, nego neki dodatni ekstremitet, pomoću kojeg je sposoban točno odsvirati svaki mogući zvuk. Treba spomenuti i samu violinu, vrijednu vjerojatno toliko da bi sama mogla nadoknaditi cijeli javni dug Hrvatske. Njen duboki zvuk, istovremeno svjež i plačljiv, veseo i odmjeren, toliko je vrhunski da se čini da je bila izrađena od desetaka drugih vrhunskih violina. Marko Hatlak svojom je harmonikom privukao barem istu pozornost. Avangardno je modulirao tonove i koristio netipične zvukove kao što su zveckanje klavijature i mijeh, a sve nevjerojatnom brzinom, ali i duhovitošću. Njih dvojica nesumnjivo se savršeno razumiju na pozornici. Svirali su kao složna braća, jednako darovita, no različite naravi. Pritom je Milenković je asocirao na đaka koji uvijek dobiva same petice, dok Hatlak na onog nestašnog, inatljivog. Eto najbolja kombinacija, čija je usklađenost ovisila i o Marku Črnčecu na klaviru i Luki Hermanu Gaiseru na kontrabasu. Stojeći iza dvojice glavnih junaka podsjećali su na očeve koji paze da igra ostane u zadanim okvirima. Što se tiče instrumenata, treba spomenuti samo da bi bio prikladniji veliki klavir umjesto električnog pianina. Vjerujem da bi i pijanistu Marku Črnčecu dozvolio žešću ekspresiju.

Sam naziv projekta - Tango Compás -  Milenković je objasnio rekavši da potječe od naziva specifičnog ritma, čak pulsa, compás u tangu, a istovremeno asocira na navigacijski alat - izraz glazbene prostranosti i različitih umjetničkih smjerova koje ovaj žanr omogućuje. Glazbenici su svoje putovanje započeli od juga i njegovog vrućeg temperamenta, energički svirajući ono što je od tanga najpoznatije i najprihvatljivije za veći broj slušatelja - milongu iz tridesetih godina kao i svima poznat motiv iz filma Miris žene. Kasnije su se okrenuli modernijem zapadu, zajedno s pjevačicom, odsviravši kompozicije iz novijeg doba, kada je tango već zauzeo pozornice najčuvenijih europskih koncertnih dvorana. Nakon toga doputovali su do sjevera svirajući tango primjereniji za slušanje nego za ples, te su u konačnici stigli do orijenta. U skladu s geslom lux ex oriente počelo je istraživanje novih glazbenih mogućnosti, improvizacija i eksperimentiranje u kojem su oba glazbenika mogla potpuno izraziti svoj emocionalan doživljaj čak hipnotizirajući publiku.

Za odličan završetak izvedbe publika je dobila posebno iznenađenje - scena se promijenila u plesni podij. Improvizirani tango otplesao je upravo Stefan Milenković sa svojom splitskom prijateljicom, profesoricom plesa.