Vrtuljak nezadovoljnih duša

Wonder Wheel (2017.) je već drugi projekt kojeg Woody Allen ostvaruje pomoću Amazon Studija. Prvi je bila slabašno prihvaćena mini serija pod imenom Kriza u šest scena. Kako Allen ima potrebu svake godine izbaciti barem jedan projekt iz rukava, sve češće se postavljaju pitanja o kvaliteti njegovih radova. Wonder Wheel prikazuje Ginny (Kate Winslet), koja je nekoć bila glumica, no karijera joj je propala pa se udala za običnog radnika i strastvenog ribara Humptya (Jim Belushi). Nesretna zbog sadašnjeg života, uranja u ljubavnu avanturu sa Mickeyem (Justin Timberlake), spasiocem na plaži i perspektivnim scenaristom kazališnih djela. Kad se Humptyjeva kći iz prvog braka, Carolina (Juno Temple), pojavi na Ginnyjinim vratima, svi njeni planovi polako propadaju. Filmskom analizom želim objasniti mane filma, njegov čudnovati izgled i njegove simboličke implikacije.

REALNOST ILI NE

Radnja filma se odvija u 1950. godini na Coney Islandu. Jednostavnim googlanjem tog razdoblja odmah postaje jasno da su lunapark, lokacija u kojem se čitavi film odvija, zapravo zatvorili već 1946. godine zbog požara i gangsterskih obračuna. Coney Island nije bilo tako veselo mjesto kao što se u filmu portretira (Slika 1). Zašto je onda radnja filma portretirana na takav način? Zar film ne prikazuje realnost tog razdoblja? Nažalost ne, film se bavi subjektivnim pogledom na to razdoblje, koje je redatelju omogućio da uljepša i lokaciju i okolnosti, tako da cijeli film ne djeluje toliko zlokobno i depresivno, a taj subjektivni pogled pripada Mickeyu. Na samom početku filma, Mickey u svom monologu, u kojem razbija četvrti zid, daje do znanja da je poetičar te da priča koju će ispričati sadrži simbole i alegorijske vrijednosti. To znači da sve što se odvija u filmu, odvija kroz njegove emocije, tj. ništa nije tako kako se prikazuje. S jedne strane to omogućava veću slobodu pri kreiranju priče, a s druge, priča se ne mora pridržavati povijesnih činjenica. Kad smo već kod Mickeyevog monologa, film počinje s njegovim uvodom kako bi gledatelji sagledali komplicirane odnose na što lakši način. Tijekom filma se Mickey svako malo pojavljuje kao narator da objasni što se događa. No, kad se bliži kraj, pojavljuje se sve rjeđe i na samom kraju se više ne pojavi. Ako je on uveo gledatelje u priču, i oni prate njegov pogled na cijeli film, trebao se monolog pojaviti i na kraju filma kako bi zaokružio film u narativnu cjelinu. Nema smisla zašto bi film počeo s osobnim pogledom Mickeya, a završio na Ginnyjinom djetetu, koje još jednom pali vatru na plaži. Gledatelj nepotrebno ostaje 'visjeti' u zraku. Takav nekonzistentni narator se pojavio i u Prljavom plesu (Emile Ardolino, 1987.), nakon prve izgovorene rečenice više se nikad ne vrati. U slučaju Wonder Wheela postaje jasno da je to bila nepotrebna stvar, jer veće značenje ne sadrži.

OTKRIVAJUĆE BOJE

Coney Island ima luna park, pa se Allen odlučio da film bude šaren, zbog čega je potom odlučio unajmiti Vittoria Storaroa (Apokalipsa danas, 1979.) kao direktora fotografije. Od vrtuljka do bikinija, sve je preplavljeno žarkim bojama, no i samo osvjetljenje scena je impresivno, jer utopi cijelu scenu u određenu boju. Odabir boje koja će vladati scenom u skladu je s emotivnim stanjima karaktera. U scenama u kojima je pažnja usmjerena prema Ginny, pozadina je osvjetljena u žarku crvenu boju (Slika 2). No, kad pažnja nije na njoj ili kad prolazi određenu tegobu, cijela scena postane plava (Slika 3). Također, kad se Ginny osjeća monotono, tj. nema ambicije i njena migrena prevladava, osvjetljenje je prigušeno, cijela scena djeluje kao crno-bijela povijesna slika tog vremena, kao da su sve boje isprane iz te scene (Slika 4). Misterij zašto Ginnyjin sin Richie (Jack Gore) ima konstantnu potrebu za paljem vatre, otkrije se proučavanjem boja. Ako svaki karakter osvijetli kad se osjeća pozitivno, u crvenu ili narančastu boju, onda se dijete konstantno osjeća nesretno, jer ga nikad ne preplavi žarka svjetlost. On je usamljen i jedina interakcija s roditeljima koju ima jest u obliku svađe ili vike, pa se u dječaku probudio bunt protiv roditelja. Krade novac, pali vatre i bježi iz škole kako bi što više puta gledao filmove u kinu. Mickey se zapitao u svojoj naraciji zašto Richie pali vatru, što vidi u njoj, jer Richieju zadovoljstvo predstavlja dugo i bespomično gledati u plamen (Slika 5). Vatra je crvene i narančaste boje, te mu jedino vatra pruža neki oblik topline, za kojom silno žudi. To znači da će paliti vatre gdje god stigne, bez obzira na posljedice.

SIMBOLIKA

Unatoč imenu filma Wonder Wheel i pojavi poznatog gigantskog vrtuljka, nitko od likova nema interakcije s istim. Zašto se onda film zove po njemu? Zove se tako jer ujedinjuje najbolju metaforu za definiranje likova i njihovih života. Okruglog oblika upućuje na ciklus života, ponavljanje i svojevrsni loop. Pri početku filma likovi su predstavljeni sa svim svojim manama, ali i željama za drugim životom, svatko od njih ima veće ambicije i na Coney Islandu se osjeća kao u zatvoru. Kada im se životi počinju mijenjati, prevelika odgovornost promjene ih onemogućuje da svoje želje privedu kraju. Na kraju filma, nitko od likova se zapravo nije promijenio, svi su se karakterno vratili na mjesto na kojem su bili na početku filma. Cijeli Coney Island, kao i stanovi gdje se likovi nalaze, djeluju kao kulisa na kazališnoj bini (Slika 6). Prožima ih stilizirani, nerealistični vizualni identitet koji upućuje da Mickey cijelu okolinu manifestira u glavi na osnovi njegove želje da bude najbolji scenarist za kazališna djela. Time Coney Island postaje kulisa u njegovom 'savršenom' kazališnom komadu. To bi objasnilo zašto se svjetla naglo mijenjaju tijekom razgovora likova i kako snop svjetla obasja glave karaktera na lokacijama gdje je nemoguće da se pojavi takva vrsta svjetla.

Za redatelja koji je tada navršio 81 godinu svog života, predao je maestralno djelo, jer ne djeluje kao uobičajeni film Allena, sadrži izvanredan izbor vizualnog tretmana i okupira ga temperamentna izvedba glumice Kate Winslet, a to su dovoljni razlozi zašto bi se trebala posvetiti pažnja ovom neobičnom filmu.

Erik Lončar je filmski analitičar i član Hrvatskog društva filmskih kritičara. Umjesto da sudi o filmu na dugo i široko, radije bi uputio čitatelje da shvate razloge zašto je neki film kreativniji, a drugi nije. Isto tako, s lakoćom dešifrira filmove koji su navodno teško dokučivi. Ako vas zanima više analiza, bacite pogled na http://infozona.hr/tema/procitaj-film a za opširnije analize na engleskom posjetite https://erikloncar.wordpress.com/film-analysis/