Vrijeme poluraspada unije
Ako je istina da Europa želi ovakve u zajednici, onda to nije Europa koja mi treba. Europi koja pruža ruku kukavicama, izdajnicima, onima koji su vlastiti narod iznevjerili i ostavili na cjedilu nemoćne pojedince koji su bili najpotrebniji, takvoj Uniji okrećem leđa.
Davno je postavljeno ratno pravilo da se druga ranjenog u bitci ne ostavlja na tlu kao krepalinu. A ovo jest bitka, to je jasno. Bitka naroda i financijske situacije. Unesrećenome se pruži ruka i nosi ga se ako treba, ne ostavlja ga se na tlu. Lako je reći…
Bitka ima svoj cilj. Cilj kojemu slijepo žureći i istežući vrat korača naša država je – Europska unija. Iza ciljne ravnine već su mnoge zemlje, čekaju nas, neke radosne, neke pomalo namrgođene, mašu nam, dozivaju nas, mame kojekakvim keksićima, zalogajčićima, grabe rukom u zajedničku vreću i onda pokažu: evo i vaš je dio tu, čeka vas! Požurite, još samo malo i u obećanoj ste zemlji, u ujedinjenoj Europi!
S vojnog, sportskog, ljudskog i svakog drugog gledišta jedno je ovdje opasno zaboravljeno: imati cilj ne podrazumijeva držanje pogleda usredotočenog na tu jednu, konačnu točku. Jer upravo ono što se događa sa strana određuje kakav će biti dolazak na cilj. A sa strana je bitka, ravno je samo cilj, bitka je sa strana. Bitka u kojoj su po putu popadali posramljeni, okradeni, zapostavljeni, osiromašeni, prevareni koje nitko ne podiže da i oni dostojanstveno dođu do cilja, da i oni uđu u Uniju. Ne, njih se ne diže, po njima se gazi, jer lakše je hodati po mesu, mekše nego gacati po makadamu moralnih stranputica (to nažulja tabane i savjest), na dodir pomalo podsjeća i na tepih – pa da, žrtve bitke su svečani put, crveni tepih kojim se mora proći (gaziti) da bi se došlo do žutih zvijezda na plavoj podlozi.
Ali to nisu žrtve! Da, vani je bitka, ali to su još uvijek živi ljudi, ljudi koji imaju sva prava kao i bilo koji drugi čovjek u državi, kao svaki gospodarstvenik za kojeg se ministri preznojavaju i pogoduju brinući hoće li ove godine zaraditi osamdeset milijuna ili samo sedamdeset i pet, jednako pravo na dostojan život imaju kao svaki od vas koji sjedite u kožnim foteljama Sabora i dižete ruke (teško vam je, da, znam… probajte spustiti ruke i zariti ih u kontejner tražeći plastičnu bocu), imaju pravo na život, a vi, dizači ruke, vi imate obvezu omogućiti im to (ne, ne omogućavate im upravo to pokrećući investicije, ta osvrnite se, oni i dalje kopaju po smeću, žive od ostataka, od našeg, vašeg i smeća velikih investitora).
Ako je istina da Europa želi ovakve u zajednici, onda to nije Europa koja mi treba. Europi koja pruža ruku kukavicama, izdajnicima, onima koji su vlastiti narod iznevjerili i ostavili na cjedilu nemoćne pojedince koji su bili najpotrebniji, takvoj Uniji okrećem leđa, jer ima đon obraz, jer u njoj nema budućnosti, jer je otrovna, radioaktivna, a takvim tvarima, uniji radioaktivnih atoma, odavno je kao svojstvo utvrđeno vrijeme poluraspada.