Patim od Facebook frustracije

Mislim da patim od Facebook frustracije. Točnije rečeno, od frustracije prouzrokovane čitanjem statusa i komentara i gledanjem slika mojih Face-prijatelja. Smatram da bi prijatelji trebali biti ljudi koji će ti dan uljepšati, razveseliti te svojom prisutnošću, a ne dovesti do razvoja frustracije (frustracija u ovom slučaju predstavlja stanje neravnoteže, napetosti, nemira i nezadovoljstva).

Da Vam kažem iskreno, većina me tih mojih Face-prijatelja, kad ih vidim uživo na kavi, (koje su sve rjeđe jer nemaju vremena za njih, ali mi se redovito javljaju u inbox s detaljnim, obilnim i ISCRPNIM izvještajem o novostima i zbivanjima u životu) zbilja razveseli i lijepo porazgovaramo. Voljela bih ja da se s nekima od njih vidim i češće pa im toplo savjetujem da vrijeme koje potroše na detaljno inbox-izvještavanjeradije zamijene na spuštanje do obližnjeg kvartovskog kafića da to čujem uživo iz njihovih usta, al' dobro...Njihov izbor. Možda sam ja jednostavno staromodna i zaostala, ne znam pravilno koristiti tu modernu virtualnu komunikaciju. Vjerojatno je to i istina jer, znate, i ovo Vam želim priznati: Ja nemam Face život. Zaista ga nemam. Evo, Vi prosudite. Zadnja moja objava bila je 30.9. prošle godine, kada sam diplomirala. Ponukana svim prethodnim statusima o diplomi mojih prijatelja, odlučila sam da se i ja želim pohvaliti svojim uspjehom. Zašto bi ja bila neobrazovani tuntle kad se na Faceu gotovo svi ljudi hvale svojim visokim obrazovanjem, pismenošću, kao i izvrsnim interdisciplinarnim znanjem.
To se najbolje moglo vidjeti na relativno nedavno završenom referendumu. E da, i to sam se iznenadila. Jedno se jutro budim, ispijam lagano svoju kavicu, palim Face, kad ono svi imaju nove profilne slike s natpisima preko pola njihovih lica: zeleno ZA i crveno PROTIV. Na prvi tren pomislila sam da se izjašnjavaju o novoj odluci Vlade o povećanju poreza, kad ono taj isti dan, čitajući brojne polemike koje su doslovno napale moj news feed, shvatih da je riječ o referendumskom pitanju da se u Ustavu RH brak definira kao zajednica muškarca i žene. Od toga dana postala sam bogatija za mnoga nova znanja: od toga da referendumi dovode do diskriminacije, da je gđa Željka Markić imala propali biznis s kontracepcjiskim pilulama pa se sada odlučila ubaciti u politiku, al' da zapravo iza svega stoji HDZ, da su ljudi koji su glasali ZA zapravo nepismeni i neobrazovani, da je homoseksualnost bolest i da se takve ljude može izliječiti. Ovo posljednje najnovija je spoznaja za koju nisu znali čak ni moji profesori na studiju psihologije. Nedugo nakon toga aktualni su bili statusi potpore Joeu Šimuniću zbog spornog pozdrava Za dom spremni. U jednoj takvoj duuuugoj Face polemici saznala sam da je taj pozdrav stariji od 1941., da ga je koristio još Nikola Šubić Zrinski da ohrabri svoje vojnike u bitci kod Sigeta, no onda se javio jedan drugi Face-prijatelj tvrdeći da su to notorne gluposti i da Šubićeva vojska uopće nije znala hrvatski, već su svi pričali mađarski jezk i da su, uostalom, svi tamo pomrli pa nema nikakvih dokaza o istinitosti tih navoda. Ta me rasprava posebno umorila jer je imala čak 56 komentara. Ja sam odustala negdje na pola jer sam morala ići kuhati ručak pa sam zbog obveze da obitelji spremim topli obrok ostala lišena za mnoge druge korisne i istinite povijesne činjenice.

Ipak, moram Vam priznati da ja ne volim rasprave ni polemiziranje u ovakvom obliku. Drugim riječima, ne smatram ih produktivnima. Naime, svaka od njih prvo započne rafalima uvreda na onoga koji je javno iznio svoje mišljenje, nakon čega se počnu svi skupa međusobno vrijeđati, ali suptilno pakirajući svoje uvrede u celofan vlastitih vrednijih ,kvalitetnijih i istinitijih informacija o navedenoj problematici. Nakon što se svi članovi, ali i čitatelji umore, rasprava završi tako da svaki od njih prizna da je iznad ovog drugog i da se neće spuštati na njegovu razinu jer je ovaj prvi pametniji, obrazovaniji i kulturniji od drugog i ispadne u konačnici da su sva trojica, četvorica, n-torica bila u pravu i se svi međusobno uvažavaju i vole.
Eto, zbog toga ja ne volim Facebook rasprave: samo potrošim svoje vrijeme, ponekad mi i ručak zagori, a ne naučim ništa nova odnosno ne razumijem u konačnici tko je bio u pravu, a tko ne. Tada se pojavi frustracija.

Ja sam se pomalo umorila pišući, nadam se da neću umoriti i vas koji ćete ovo čitati. Ipak, osjećam se bolje jer sam se barem kratkotrajno riješila osobne frustracije (do ponovnog pregledavanja Facebooka). Isto tako, nadam se da frustracija nije prijelazna i da ćete kvalitetno iskoristiti dan kao što vam upravo poručuju vaši i naši (fake) Face - prijatelji!;)