Vineri i luzeri u društvu

Jedna američka komedija obrađuje problem osamostaljenja od roditelja, ali malo drugačije prirode od one na koju smo navikli; naime, glavni lik ima gotovo trideset godina, ali ne želi odseliti iz udobnosti obiteljskog doma, iako ima savršene uvjete za to. Njegovi su roditelji zabrinuti zbog odbijanja svog sina da se osamostali, te se odlučuju na intervenciju koja bi trebala napokon istjerati sina iz roditeljskog gnijezda.

Neobično je bilo gledati kako je nekome neuobičajeno ono što je u tvojoj kulturi tako uobičajeno – odseljenje od roditelja je privilegija, prava akrobacija za izvesti prije tridesete (iako, što se tiče Amerike, sad bi se trebao snimiti novi film – o boomerang djeci – onima koji su se bili prisiljeni vratiti roditeljima zbog nemogućnosti vraćanja studentskih kredita). Taj fiks realnosti o teškoći osamostaljenja, i oni koji to nisu uspjeli (a ne smatram ih luzerima), potakli su me na razmišljanje tko je winner, a tko loser u ovom društvu? U ovoj priči ne može se dovoljno naglasiti važnost ekonomske nezavisnosti za osobnu slobodu pojedinca.

Pobjednik uzima sve

Ako je kriterij „vinerstva“ potpuno osamostaljenje od roditelja, onda smo gotovo svi „luzeri“ – samo je mali broj „vinera“ i oni su nešto poput mađioničara. Svi bar nešto rade, a nitko se ne može osamostaliti – nešto tu ozbiljno ne štima. A ako nije problem u pojedincu, treba ga tražiti u društvu. Jer, pojedinci sa istim kvalifikacijama koji su „luzeri“ u hrvatskom društvu, bili bi „vineri“ možda u onom skandinavskom. To ne čini bolesnim pojedinca, nego društvo kao takvo. To nas dovodi do poante: „Biti prilagođen u duboko bolesnom društvu nije mjerilo zdravlja“.

Tko su uopće „vineri“ u društvu? Uzevši u obzir parametar financijskog osamostaljenja, „vineri“ često nisu posebno sposobni, ni nekakvi nadljudi – oni su samo imali takvo naslijeđe i dobru startnu poziciju. Društveno priznati „vineri“ nerijetko su sinovi onih koji su duboko oštetili druge, dobili stanove i pozicije na račun poštenih „luzera“. Jer, poštenje je osobina „luzera“. I sad se sinovi takvih „vinera“ voze u skupim autima i šepure ispred sinova „luzera“, onih na kojima su njihovi očevi parazitirali.
Jer, „vineri“ grade svoj imperij na „luzerima“. Titula pobjednika ili gubitnika nije povezana sa sposobnostima, još manje s karakterom. Štoviše, prototip „vinera“ – izdanka ovakvog društva – je beskarakteran.
Društvo generira baš takve izvitoperene „vinere“. Moralno duboko deformiranu vrstu, antiheroje koju su spremni gaziti preko leševa. Ono što bi trebao biti invaliditet, u takvom Sin-city-društvu njima služi kao dar. Nedostatak empatije je posebna moć koju posjeduju takvi antiheroji.

The cheater is always going to win

Nažalost, to je sve češće istina. Čak i u školama sve se više vrednuje snalažljivost. Učenici su svjesni da im je važnija snalažljivost od znanja. Jer, treba se jednostavno prilagoditi svijetu kakav jest, inače će te požderati proždrljivi „vineri“.

Postoji opis karaktera za čelo svake pozicije danas – psihopatska ličnost. Zašto uvijek najzločestiji brat postane kralj? Zašto zločesta braća uvijek pobjeđuju? Zato što su moralne nakaze. Najveći svjetski psihopati, čini mi se, nisu serijski ubojice, već nose skupa odijela i povlače poteze koji utječu na milijune ljudi. Upravljaju svijetom kao da igraju šah.

But I was a fool/Playing by the rules 

Ali nisu li nas oduvijek učili da treba poštovati pravila? 10 zapovijedi, 7 smrtnih grijeha, etički i moralni kodeks… Iznenada pravila više ne vrijede; dolazi do totalne apokalipse poštivanja pravila: liste čekanja su bezvrijedne jer se ide preko reda, vrednuju se veze umjesto sposobnosti, uručuju se otkazi zbog ukazivanja na krađe. Pripadnost stranci važnija je od kvalifikacija, ubojice paradiraju na slobodi i čak se penju na društvenoj ljestvici, oni koji stalno rade, na kraju nemaju ništa, a uhljebi imaju previše, iz zatvora je prokopan put direktno u parlament. Potpuna anarhija pravila i zakona.

Stupidno je biti luzer

Jedna ilustracija koju je orkestrirao jedan hrvatski političar dobro ocrtava psihopatsku klimu koja vlada u društvu probranih sociopata, političara. Dakle, u trenutku iskrenosti, kad je upitan zašto je otišao u mirovinu na jedan dan da bi kasnije dobio povlaštenu mirovinu, on je odgovorio da bi ga svi „smatrali stupidnim da to ne napravi“. On dakle osjeća pritisak okoline nametnut od ostalih psihopata kojima je okružen, i pod pritiskom toga odlučuje dodatno uzeti od naroda na kojem parazitira. U ovoj priči nije toliko važno da je dobio tu povlaštenu mirovinu, već da je oslikao tu psihopatsku klimu guranja vlastitih interesa nauštrb svega drugog.

Da li je „luzerski“ igrati nemoralno i protiv pravila da bi se ostvario cilj i postao društveni „viner“? Politički autoriteti misle da je to ne samo luzerski, nego stupidno, odraz manjka inteligencije.

A sad o drugoj kategoriji „vinerstva“, ne onoj društvenoj, nego osobnoj. Za ostvariti te uvjete za „vinera“ svatko ima osobne kriterije. Tu svatko sam mjeri koliko je pobjednik, a koliko gubitnik. Netko tko drugima izgleda kao gubitnik zapravo je sam sebi pobjednik, i obrnuto. „Vinerstvo“ može značiti pobijediti bolest, dobiti dijete nakon dugo pokušavanja, napisati knjigu, imati dobar krug prijatelja.

Kao što kažu pomalo otrcani citati iz udžbenika životnih trenera i razni self-help udžbenici: „No man can be a failure if he thinks he's a success“.

Može li se postati „osobni viner“ bolesnom društvu unatoč? Naravno, opet ostaje puno prostora za kreativnost – iako se nikad ne možemo potpuno izolirati od onoga što se događa. No svakako je dobro biti svjestan da je društvo opasno inficirano, i biti na oprezu da se ne postane leš preko kojeg će netko gaziti.