Veliki prasak u GKM-u
Kad bismo morali posegnuti za gradivom obrađenim u predstavi "Od atoma do stanice" da predstavu opišemo, onda bismo izabrali veliki prasak...
Od atoma do stanice naziv je predstave premijerno izvedene 28. travnja 2017. u Gradskom kazalištu mladih Split, prema tekstu i u režiji Siniše Novkovića, koji je odgovoran i za glazbu i likovno oblikovanje videoanimacije.
Predstava, koja se oslanja prije svega na igru Siniše Novkovića i Nade Kovačević, oblikovana je u formu prezentacije. Ako se poslužimo ne baš najsretnijom paralelom pa zamislimo da je riječ o prezentaciji nekog proizvoda na Top Shopu, onda treba reći da gledatelj ovdje (za razliku od Top Shopa) ni u jednom trenutku ne želi prebaciti na drugi kanal i rado kupuje sve što dvoje glumaca prodaju. Premda se služe svemogućim gadgetima i svoje predavanje nadopunjuju videom, sva je odgovornost u izazivanju imaginacije na njima. Oni se s tom odgovornosti lako nose pa suradnjom, pokretom, grimasom i gestama uspješno provociraju i misao i smijeh i pokazuju da nema tog gadgeta koji može zamijeniti kreativnog glumca koji uživa u igri. Nada Kovačević iz pogrbljene i pomalo ukočene znanstvenice Sanje Tanice lako se pretvara u Ruđera Boškovića ili Newtona (koji pak o gravitaciji može pjevati jednako strastveno kao, recimo AC / DC Thunderstruck) a Novković, kojem smisao za komično izbija iz svake pore, bez problema ilustrira proces evolucije isključivo govorom tijela. Čak i ako su fore stare, kad ih on izgovori, zvuče svježe, bio on dr. mr. sc. fr. br. Augustin Tom, Demokrit ili netko treći. Zajedno ne približavaju samo znanstvene činjenice, nego i šalju poruku da teatar, baš poput prirode kojom se u ovoj predstavi bavi, iz ničega može stvoriti nešto.
Videoprojekcije nisu zasjenile glumce, nego su tek produžetak njihove igre i njihove kreativnosti. Ne treba zaboraviti da su generacije od 5. razreda osnovne škole do 1. razreda srednje škole, kojima je predstava primarno namijenjena, uronjene u vrijeme multimedije, brzih i kratkih informacija i sve kraćeg raspona koncentracije, na što predstava osim projekcijama odgovara i duhovitim i energičnim gegovima i dijalozima, čiji znanstvenopopularni diskurs ne isključuje elemente s kojima će se moći identificirati svi oni koji su se prije susreli s GIF-ovima i memeovima, nego s atomom i stanicom i koji su se po svoj prilici prije susreli s pitanjem Di su pare?, nego di je citoplazma.
Ukratko, kad bismo morali posegnuti za gradivom obrađenim u predstavi da predstavu opišemo, onda bismo izabrali veliki prasak: iz singularnosti – iz ideje Siniše Novkovića – nastala je golema količina kinetičke energije koja se s pozornice širi na publiku od početka do kraja predstave.