Važno je pretjerivati...

Posvetila sam nešto pažnje Codyu Brownu, Amerikancu koji živi u Hrvatskoj i piše o (kulturnim) razlikama Hrvata i Amerikanaca. Zanimljiva opažanja u kontaktu s vlastitim iskustvima navela su me na razmišljanje o razlikama među Hrvatima.

Ono što me oduvijek intrigiralo upravo je (prividna) već izlizana posebnost Dalmacije naspram ostatka Hrvatske, mnogobrojno puta otpjevana, nahvaljena i ogađena. Dočeci sportaša, Svjetsko prvenstvo u rukometu i sinkronizacija crtanih filmova samo su neki od brojnih primjera (ne)pravde učinjene Dalmaciji, a ponajviše Splitu.

Lavina razmišljanja pokrenuta pitanjem različitosti dovela me do preuranjenoga zaključka kako je ovaj otpor Dalmacije davno prešao barijeru sjevera (Zagreba) i juga (Splita) i kako se to nešto na čije ime i definiciju nisam još naišla (dajmo mu također izlizani, radni naziv dišpet) čini kao rat Dalmacije protiv ostatka svijeta.

Postavljaju se pitanja jesmo li mi u Dalmaciji zaista posebni ljudi koji žive u posebnom kraju i u čemu se krije ta posebnost, ako ona uopće postoji.

Studentski život u Zagrebu naučio me razlikovati pruge od riga, škarnicl od škartoca, četvrtinu kruha na križ izrezanu od kvarta kruva, i to kantuna. Jezične razlike, koje se oduvijek, po meni, uglavnom ističu bez razmišljanja o izrečenom; nisu zadovoljavale moja pitanja.

Meni nije kao Siniši Kekezu i Maji Hrgović puna kita Splita (i nadam se da nikad neće biti) dok istodobno mislim puno toga kontra Splita.

Odlučila sam, stoga, priupitati nedalmatince - prijatelje iz raznih krajeva Hrvatske, stečene u Zagrebu, o razlikama Dalmacije/Dalmatinaca i kraja iz kojega dolaze. Prve asocijacije na razlike bile su, dakako, vezane uz jezik: hlače/gaće, roštilj/gradele, poplun/jorgan, plahta/lancun… Našlo se nekoliko jestivih poput bučino/maslinovo ulje, šunka/sirnica za Uskrs, odojak/janjetina za… život. Zanimljivija opažanja bila su ona o upoznavanju momka s roditeljima u Dalmaciji tek poslije zaruka (što i nije neko pravilo); te kako su ti isti naši momci tvrđi od onih na kontinentu. Jedna prijateljica poentirala je zaključkom kako svima njima vrag nije odnija prišu kao nama.

Brojni odgovori na moja brojna pitanja nisu mi ukazali na ključnu razliku ni odvukli od stereotipa. Nešto radnoga naziva dišpet nije mi dalo da odustanem od vrsne razlike pa sam krenula od najbližega roda. Prva asocijacija na Dalmaciju je more, a ja sam prva koja zaboravlja kako negdje gore poviše Zadra postoji dio Hrvatske koji također ima more. Obožavatelja i praktičara mediteranske kulture, dakle, ima i drugdje pa je tim zanimljivije što Dalmatinci ponekad pretjeruju u pokušaju svođenja Mediterana na Dalmaciju.

Budući da eto baš u Hrvatskoj postoji ta regija s kojom dijelimo geografsku i kulturnu pripadnost Jadranskom moru, zanimalo me kako Dalmacija izgleda iz njihove perspektive. Prijateljica sa sjevernoga mora odgovorila mi je:

"Dalmatinci s tim sjeverom imaju neki problem, one ili ove vrste, što me jako iznenadilo, ali kao nije to njima pravo nešto, ne znam. Meni je Sjeverni Jadran najdraži na svijetu jer sam tamo naučila i što je more i što je domovina i zavičaj i riba i kuća i ćaća i sve to skupa. Ne vidim ništa sporno u tome - volim Kvarner isto kao što svi drugi ljudi vole svoj rodni kraj. Svaka šuša to može shvatiti. Osim Dalmatinaca. Njima to nije shvatljivo jer u Rijeci zna pasti kiša, a i nemaju svi isti naglasak pa još i ta blizina Italije. (Nije da Dalmacija gleda u nju kao u zrcalo, al' sjevernjaci su talijanizirani?)

Ono što sam ja čula od Dalmatinaca, a od drugih ili nisam, ili nisam u tolikoj mjeri je sljedeće:

1. U mom selu je najbolje nešto (kolač koji se pravi i u svakom drugom selu).
2. Moj otok je najljepši.
3. Da se cura ne svidi materi, odmah bi ju ostavio.
4. Danas nema svježe hrane jer je jučer bio blagdan.
5. Kod nas nikada ne pada kiša.
6. Ne družim se sa Srbima.
7. Pederi neka se povuku u svoja četiri zida.
8. Cura koja je ateist, ne dolazi u obzir.
9. Cura koja zna kuhat je žena i dolazi u obzir.
10. Kad radite? U ponediljak. U koliko sati? Od devet. Ok, vidimo se. Al' nemojte mi odma baš u devet doć!

Ako nešto od navedenog uzmemo kao nepoželjan stav, ispostavlja se da su najgora reklama za Dalmaciju upravo Dalmatinci. Kad bih na tom tragu trebala izdvojiti jedan zločesti stereotip o Dalmaciji, ciljala bih Dalmatinke (žena je ženi vuk!), iako nipošto nisu jedine koje pate
od sljedeće vrste ponašanja: njeguju provincijalnu ljepotu (često na uštrb prirodne), a za to moraš biti malo priglupa. Provincijalno je kad moraš pod hitno obući sve što i druge žene u svijetu (komercijalno propisane) ljepote, kad nemaš nimalo smisla za otpor trendovima i kad svaki čas moraš izgledati kao udavača. Dodatni razlog zbog kojeg djeluju lijepo, ali glupavo je i njihov odnos prema tradiciji, onda kada nije odraz svijesti nego pasivnog prihvaćanja. Mater mi je rekla da volin Dalmaciju pa bacan grudnjak čin čujen za Hajduka i bacan se pod tramvaj kad pripoznan sumještane iako nismo inače bliski.

U svakom slučaju, Dalmaciju treba razlikovati od njene dvije popularne slike: jedna je nedostižno predivna Dalmacija, a druga je kulturološki zadrta. Niti je prva toliko dobra, niti druga loša, koliko govor o njoj umjetno proizvodi obje panike. Dobra i loša Dalmacija su proizvodi - rezultati pretjerivanja i loših tekstova.

U akademskim krugovima aktualan je trend prokazivanja Dalmacije i njenih grijeha. Dalmacija je poligon za vježbanje kritike. Potencijalni problem je kada netko pri tom pokušava ubrati bodove kritizirajući tradiciju koju zapravo ne poznaje. Unatoč intelektualnim trendovima, ne treba zaboraviti da Dalmacija u mom oku (jer kao takva je najčešće na udaru kritike) postoji dok god ima ljudi koji ju takvom vide i uz nju se sentimentalno vezuju.

Bez obzira za koga u raspravi navijali, zaključila je divȏjka sa sjevera, nije bitno jesi li iz Dalmacije, nego jesi li debil ili nisi (vrijedi i za ostale skupine)."

Dìvōjka sa juga se složila.