Uživo iz prijestolnice ruganja

Premda informiranje mnogi podcjenjuju, pravo na informaciju jedan je od preduvjeta demokracije, ne one deklarativne koja vrišti s predizbornih plakata i koja iskače iz brojnih parola, nego one praktične, elementarne jednakosti. Posjedovati informaciju znači posjedovati moć, što znači da je uskraćivanje informacije ujedno uskraćivanje moći, ali da se informacijama često i manipulira.  Manipulacija nije samo zatajivanje pojedinih informacija ni cenzura, to je i zloupotreba javnog prostora. Novi su mediji virtualn javni prostori, virtualne agore, potencijalni lokusi sastajanja, rasprava, razmjene mišljenja i, dakako, informacija. No, što je više medija, to je više smeća koje svakodnevno krči buku u komunikaciji.

Kao i svako smeće, i virtualno smeće ugrožava okoliš - zagađuje komunikaciju i zatrpava i prlja primarnu funkciju medija. Premda ponekad izgleda benigno, premda se ponekad zamaskira u informaciju ili čak u društveni komentar ili bezazleni humor, lako ga je prepoznati promislimo li o njegovu stvarnom učinku. Pojave kao što su sve popularniji selfieji (zar nije lijepo moći se poistovjetiti s filmskim zvijezdama na dodjeli Oscara fotografiranjem sebe u ogledalu dok iz pozadine izviruje WC školjka ili bakina podsuknja - nažalost, nije svačiji WC glamurozan kao Kodak Theatre), video snimke mačića i postarijih mačaka kako klize po parketu ili se lijeno valjaju po kauču kao Neron poslije gozbe (nevjerojatno, kažu, što se više gledaju, sve su smješnije), tipfeleri i gafovi slavnih prenose se svijetom brzinom munje (zar nema ljepšeg načina za opuštanje uz jutarnju kavu od gledanja Lindsay Lohan kako izbezumljeno gleda u suknju koja joj se podigla previsoko - zaista sablažnjivo), a slike nasilja u školama i izvan njih tweetaju se i postaju bez imalo empatije kao da su vozni redovi vlakova. Urbi et orbi - papi je vjetar otpuhao kapu, Justinu Bieberu narasla je prva brada a starija gospođa usudila se izaći iz kuće a da joj pritom uzorak na cipelama nije podudaran s torbicom. Upravo je zadnji primjer posebno stravičan - ne zbog neusklađenosti modnog uzorka nego jer je neutaživa glad za izrugivanjem zagrizla i u privatnu sferu i načela obične i anonimne, koji, čini se, bilo kad i bilo gdje, mogu završiti na jednoj od brojnih Facebook stranica Uživo iz...

Ne treba posezati za patetikom pa lamentirati o zaboravljenim problemima u dalekim krajevima svijeta, o ratu u nekoj tamo Siriji u kojoj se ionako svako malo pobiju, o pripajanju Krima Rusiji ili o pticama i ribama koje umiru u naftnim mrljama. Dovoljno je jeziva neosjetljivost na neposrednu okolinu. Naviknuti su mnogi na slike svojih susjeda koji kopaju po smeću, smiješni su im oni čudaci koji razgovaraju sami sa sobom dok hodaju ulicom, a još su smješnije njihove prljave patike u različitim bojama; pijani starci koji hrču na stražnjem sjedištu autobusa naprosto su hit-komedija.

Koncept takvih stranica u teoriji je ne samo zanimljiv, nego je i potencijalno oruđe društvenog pritiska, prostor na ukazivanje mana u gradskoj infrastrukturi, na nedosljednosti u radu i na nehigijenske i čak nečovječne uvjete u pojedinim javnim prostorima. No društvena angažiranost valjda ne donosi dovoljan broj likeova i shareova i drugih za ego neophodnih -eova, pa je logičan korak rugati se - ne više samo javnim ličnostima kojima je podnošenje anonimnih komentara i u opisu posla.
Ruganje poznatima postalo je dovoljno svakodnevno da je samo mali zalogaj u usporedbi s obrokom od tri slijeda koje gladi za izrugivanjem pruža izvrgavanje sugrađana, sumještana, poznatih i nepoznatih ljudi koji se susreću na mjestima od kafića do autobusa.

Da se ispoštuje nekakav zakonski minimum, dovoljno je ljudima izbrisati lica ili se ograditi upozorenjem da je sadržaj zabavnog karaktera, no još uvijek ostaje činjenica da je medijski prostor preplavljen osudom i ruganjem. Teško je a možda i nezanimljivo fotografijom zabilježiti nerad nekog tamo splitskog kontrolora, no zato mu se može narugati fudbalerki na glavi. Ne misli se je li netko zaspao u vlaku ili autobusu ili na gradskoj klupi jer je radio 12 ili 15 sati, ali zato je grimasa dok mu glava pada na rame nemjerljivo smiješna. Koga briga pokriva li nekom tamo starom umirovljeniku mirovina troškove struje, zaustavimo se na tome da mu stvarno nije trebalo obući sive vunene čarape na japanke.

Neka se raspisuju referendumi, neka se prava uskraćuju a informacije ignoriraju ili prešućuju, ma neka se i iskrivljuju, dok ima slika starica u leopardskim bundama i videa nesposobnjakovića koji se poskliznu na kori od banane, sve se može preživjeti.