Umjetnost za šopingholičare

Na stranici splitskog City Center Onea piše, između ostalog, kako "centar daje poseban arhitektonski pečat tom dijelu grada, a dodatnu prepoznatljivost daje stakleni krov koji danju osigurava svjetlost i time omogućuje ugodnije okruženje za boravak i kupovinu. Posebna pažnja u gradnji i uređenju posvećena je štednji energije, u skladu s prirodom i zelenilom, kako bi se naglasio 'zeleni' karakter centra". Svi ostali marketinški trikovi i navlakuše su tu pod prisnim nazivom "moj city": kid's Jungle, baby room, mummy mornings i happy hours, besplatni magazin i wi-fi, obiteljski parking, poklon bonovi... čak i humantirna akcija "city pomaže" s citatom Bertolta Brechta(!) "Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar".

Možemo naivno vjerovati da je sve to istina, ili pak biti skeptični pa čak i cinični budući da je već općepoznato kako su šoping centri djeca velikih korporacija koje su na glasu zbog niske moralne svijesti o svojim radnicima, ekologiji i društvu općenito, koje svoje visoke profite zarađuju na besramnoj eksploataciji, a čiji se pseudo-moderni arhitektonski izričaji množe usred pustopoljina na rubovima gradova, pritom svjesno "isisavajući društveni život i malu trgovinu iz gradskih centara" (Naomi Klein). Mnogo je teoretičara analiziralo nevjerojatan društveni i komercijalni uspjeh mallova, a nazivali su ih "pseudo-zajednicama" (Steven Miles) i "ne-mjestom" (Marc Auge) jer je riječ o prostoru koji je bespovijesan, neantropološki, bez starine, u potpunosti artificijelan, stvoren radi određenog cilja. Oni su istovremeno i prostori realizacije socijalnih, kulturnih i ideološko-političkih funkcija, mjesta koja proizvode svojevrsnu sintezu društvenih prostora (Hajrudin Hromadžić).

Ima li umjetnosti u šoping centru?

Kada je nedavno u istom centru otvorena umjetnička Galerija EST, sama od sebe su mi počela navirati pitanja: Je li umjetničkoj galeriji mjesto u šoping centru? Koji je odnos galerije i umjetnosti danas? Čemu služi suvremena umjetnost? Konačno, je li suvremena umjetnost roba koja se kupuje i prodaje, podložna zakonima neoliberalnog tržišta? Ili je (ili bi trebala biti) i nešto drugo, da ne kažem više? Ovakva i slična pitanja su dio već desetljećima stare, otvorene rasprave kojoj se ne nazire kraj, ali se uvijek čini jednako svježom i intrigantnom. Što je još "gore", odgovor na bilo koje od ovih pitanja nije i ne može biti jednostran, jednostavan ni konačan.

Iako je ekspanzijom aukcija, umjetničkih sajmova i online poslovanja ozbiljno dovedena u pitanje institucija galerije kao glavnog mjesta prezentacije i prodaje umjetničkih radova, povjesničarke umjetnosti Iva Junaković i Ivana Triva te kiparica Ana Lončar odvažile su se otvoriti 380 kvadrata "nekonvencionalne izložbeno-prodajne galerije", podijeljene u dva dijela. U jednom dijelu su izložena umjetnička djela dok su u drugom odjeća, modni dodaci te primijenjena umjetnost hrvatskih dizajnera. Doduše, ni nakon dva posjeta galeriji nisam primijetila ništa nekonvencionalno u salonskom postavu mahom slika i skulptura portreta, mrtvih priroda, veduta i pejsaža. Zanemarena i time izbrisana su čitava područja suvremenih izričaja od konceptuale, fotografije, videa preko medijskih radova do društveno angažirane umjetnosti. Naravno, to je razumljivo ako se želi "zadovoljiti ukuse šireg spektra publike... u prostoru lako dostupnom široj javnosti", a ne treba isključiti ni mogućnost da dio umjetnika alternativnijeg pristupa nije ni bio zainteresiran za ovakvo predstavljanje. Ostaje otvorenim i pitanje na koji način bi trebali oni koji se nisu opredijelili za dizajn, slikarstvo ili kiparstvo naći put do galerija i tržišta (ako im je to uopće namjera). Budući da je galerija definirana i kao "umjetničko-edukacijski centar", izbor i način postava mogao je biti manje ziheraški te ne uključivati samo lokalne umjetnike. No, čini se kako se edukacijski dio odnosi samo na tečajeve crtanja i slikanja, a ne na edukaciju o suvremenoj umjetnosti i prezentiranim umjetnicima, kako se može u prvi mah činiti. Sve u svemu, koncept galerije EST ne odstupa značajno od prodajno-suvenirskih primjeraka iz centra grada, gdje su dopadljivost i komercijalni potencijal izložaka glavni kriteriji odabira.

Dodatni problem je lihvarski odnos prodajnih galerija - i prema umjetnicima i prema kupcima na kojima masno zarađuju. Konkretnoj galeriji je marža 100%, dakle cijena koju je ponudio umjetnik ili umjetnica udvostručena je kako bi se moglo platiti i skupi poslovni prostor, radovi nisu otkupljeni i nema nikakve garancije da će uopće biti prodani. Doduše, jedan od ciljeva galeristica je "brendirati naše umjetnike", ali za to nije dovoljno izložiti ih u šoping centru znatiželjnim prolaznicima (već bi to uključivalo i popratna događanja, dodatni marketing i sl). Čini se apsurdnim kupovati preko galerije ukoliko je moguće direktno kontaktirati umjetnika ili umjetnicu: financijski je isplativije za obje strane, bez postotaka i provizija, a bonus je poznavanje umjetnika ili umjetnice čiji rad cijenimo. No, postoje ljudi koji vrijednost djela poistovjećuju isključivo s cijenom i mjestom izlaganja jer imaju novca, ali nemaju znanja ni ukusa za samostalno odlučivanje pa im je nužno posredovanje ili galerije ili konzultanta za umjetnost (za osobito bogate).

Konačno, je li umjetnosti mjesto u šoping centru? Još je Andy Warhol izjavio kako je biznis najviša forma umjetnosti i prilično točno definirao ono što se već 1960-tih počelo događati: kultura je postala tržišna vrijednost, a kapitalistički sustav se pokazao izrazito fleksibilnim i u stanju apsorbirati i neutralizirati čak i oprečne vrijednosti i mogućnosti promjene postojećeg sustava. Danas i pojedini umjetnici postaju brandovi, a umjetnost je poistovjećena s lifestylom. Činjenica jest, sviđalo se to nama ili ne, kako je umjetnost sve teže razlučiva od potrošačke kulture, a modne strategije dominiraju i načinom na koji se ona prezentira. Dakle, definitivno postoji struja unutar umjetničkog polja koja pripada društvu spektakla i koja se po svojoj filozofiji prihvaćanja pravila profitno zasnovanog sustava neoliberalnog kapitalizma uklapa u prostor šoping centara. Umjetnički establišment je s vremenom zaključio kako ta djela nisu ništa manje umjetnost od struje koja uporno pokušava osporiti tu činjenicu i čini sve što je u njenoj moći da potkopa kapitalistički sistem. Pokazalo se da je samo stvar senzibiliteta i autora i kritičara i publike kojoj će se struji više prikloniti. S druge strane, može se postaviti pitanje o društvenoj odgovornosti umjetnosti i njenoj aktivnoj ulozi u kreiranju i propagiranju socijalno osjetljivih vrijednosti i politika. Kao odgovor na to pitanje postoji čitavi spektar umjetničkih praksi koje su iskreno kritički pa čak neprijateljski nastrojene prema drušveno-ekonomskom poretku današnjice, koje ne utječu zaštiti umjetničkih institucija kako bi potvrdile svoj legitimitet i kojima je prostor galerija kao prostor odvojen od stvarnog života nezanimljiv; koje su posljedica nužde stvaranja i promišljanja, pod cijenu neprofitnosti i outsajderstva. Budući da mi je koncept umjetnosti kao robe oduvijek bio odbojan, prirodno sam naklonjena istomišljenicima.

Biti "drugačiji" - ultimativni san suvremenog potrošača

Na kraju, moram priznati kako ovog teksta vjerojatno ne bi ni bilo da Galerija EST nije projekt kolegica iz struke koje su se negdje već morale susresti sa sličnim pitanjima. Otvaranje ove galerije možemo shvatiti kao njihov doprinos raspravi. Ipak, kada kažu da je CCO bio dobar izbor jer se pokazao najotvorenijim prema umjetnosti, valjda znaju kako je poseban uspjeh potrošačko-kapitalističke mašine bio proizvodnja ulagivačkog koncepta osobnog potrošačkog stila, pri čemu posjedovanje određenog proizvoda kreira i osobnost koja nas čini "drugačijima" od drugih. Iz perspektive uprave šoping centra, ljubitelji umjetnosti samo su jedan od mnoštva profila potencijalnih potrošača i ukoliko se to pokaže unosnim, zašto ne? No, to s podupiranjem umjetnosti ima veze koliko i šopingholičarstvo sa slobodom izbora.