Uloga trgova nekada i danas

Kada sam bila na trećoj godini faksa, išla sam na putovanje u Rim s kolegama. Prvo popodne, nakon što smo konačno stigli do centra, krenuli smo u đir koji je trajao cijelu noć. Hodali smo toplim ulicama, između uskih zidova od terakote u kojima bi se povremeno pojavila kapija s pogledom na sočni vrt nečijeg dvorišta. Kuda god smo išli, grad nas je čvrsto okruživao. Na svakom smo koraku nailazili na neko otkriće: izlozi s antikvitetima i osvijetljenim prodavačima, zvukovi bicikla, govor četvorice ljudi koji su sjedili na malim tabureima ispred nekog ulaza… Ulice su bile vrlo osebujne a zbog svoje zbijenosti, kao da su uske sobice, stvarale su nam neobičan osjećaj da smo u zatvorenom, a ne na otvorenom prostoru. Kada bismo stigli do poznatih trgova – Piazza Navona, Piazza San Pietro, Piazza della Rotonda – bilo je kao da su se sve te stvari iz ulica izlile na trg. Ljudi su stajali i pričali, sjedili oko spomenika ili na stepenicama, prolazili, promatrali. Neki trgovi bili su pravokutni, neki trapezni, neki u obliku elipse. Svi su imali sitno opločenje, u mjerilu koje je čovjeku blisko. Različite zgrade obrubljivale su trgove, od kojih su neke imale antičke trijemove koji su djelovali zaštitnički. Skoro svaki trg imao je fontanu oko koje se moglo slobodno sjesti. Sve to zajedno davalo je tim prostorima dušu i toplinu koju je bilo lako upiti. U Rimu nas je odmah obuzeo osjećaj da smo dio njega. Do tada nisam bila ni u jednom takvom gradu – sa starom, gustom strukturom koja nas je, kao vremeplov, transportirala u neko ranije vrijeme, kada su stanovnici gradova živjeli prisnije – i sa gradom i međusobno. S nama su bile dvije prijateljice iz Splita koje su komentirale da ih je sve to podsjećalo na Split. Nakon toga, kada sam dovoljno puta bila u Splitu, shvatila sam da mnogi njegovi javni prostori imaju sličnu atmosferu kao oni u Rimu. Čak i u nekim suvremenijim prostorima, npr. na Splitu 3, i dalje se osjeća takav život u javnim prostorima izdubljenima u gradskom tkivu.


Mnogi takvi trgovi, kao i drugi javni prostori koje smo naslijedili od ranijih vremena, imali su određene figure, sastojali su se od pažljivo konstruiranih oblika te su ih obrubljivale zgrade od kojih su mnoge imale simbolično značenje. Njihove specifične atmosfere trajno su utisnute u sjećanja stanovnika toga grada. Kako kaže norveški arhitekt Christian Norberg Schultz, „da bismo se identificirali s prostorom, moramo dijeliti iskustvo njegova karaktera" (1). Kakav karakter imaju prostori danas? Gledajući današnje nove trgove i kako se stari tretiraju, čini mi se da oni polako gube svoju autentičnost jer jedini motiv za bilo koje interveniranje u prostoru postaje zarada. Imajući to na umu, počela sam razmišljati o tome jesu li u povijesti trgovi bili plemenitiji nego danas. Je li individualni interes donedavno bio podređen interesu zajednice? Jesmo li sada na putu s kojeg nema povratka? Kada sam krenula istraživati, međutim, iznenadila sam se shvativši da je uloga javnog prostora imala velike uspone i padove tijekom povijesti.


Počnimo s prostorom Foruma u starom Rimu. On je bio okupljalište, veliki otvoreni prostor do kojeg je vodilo više važnih cesta i na kojem su građani participirali u politici. Izbori, slavlja, gladijatorske bitke, suđenja, prodaja – sve se tu događalo. No zanimljivo je da taj prostor, iako je jedan od najslavnijih prostora susreta u povijesti civilizacije, nije bio potpuno javan. U Rimu nije postojala jasna podjela javnih i privatnih prostora, već je svaki javni prostor imao i privatne elemente (2). Na Forumu su bile izgrađene trgovine, privatne rezidencije, a plemići koji su financirali izgradnju slavoluka, na primjer, unajmljivali su umjetnike da ih na njima isklešu, prikazujući tako svoju moć i poziciju u društvu. Na kraju Rimskog Carstva dogodio se preokret te centar grada više nije privlačio plemiće, zbog čega su počeli graditi svoje vile izvan grada. To samo pokazuje da su značaj javnih prostora i njihova važnost različitim slojeva društva jako varirali ovisno o raznim faktorima.

Nakon toga, u ranom srednjem vijeku, ti veliki javni prostori Rima pali su u zaborav: materijali od kojih su izgrađeni Forum, Koloseum i druge zgrade iskorišteni su za izgradnju drugih privatnih ili crkvenih zgrada, a javni prostori izgubili su svoj značaj i počeli propadati dok su se ruralna područja razvijala. Sve je to vezano i za ekonomski sustav feudalizma koji je tada bio na snazi. U kasnom srednjem vijeku, s jačanjem pismenosti, pojavom sveučilišta, rastom populacije, trgovine, luka i neovisnih gradskih vlada, trgovi opet postaju vrijedni te su se u renesansi za oblikovanje ovih prostora angažirali umjetnici i arhitekti. Javni prostori postali su nešto čime se gradovi ponose i putem kojih se identificiraju. Oni su u osnovi ujedinjavali građane u zajednicu.

S dolaskom modernog vremena dolaze i željeznica, industrija te se pojavljuju veće gradske sredine – metropole. Trgovi su drugačiji nego prije: veliki su, pristupačni velikom broju ljudi i čišći su. Ulice koje vode do njih veće su i prometnije. Usprkos novim dimenzijama, javni prostori i dalje su projektirani za ljude, kao gradske sobe. Koristi se prvi tipski namještaj. Ima i negativnih strana – veliki reprezentativni trgovi služe da bi impresionirali građane, što građane stavlja u pasivan položaj – onih koji su impresionirani i pokorni. U Parizu velike aleje koje vode do trgova imaju i svrhu da vojska može brzo doći do mjesta bilo kakvih pobuna – dakle, pri iz urbanističkog planiranja može se iščitati potreba za kontrolom građana. Budući da je to bilo doba nakon prosvjetiteljstva, broj obrazovanih je rastao a ljudi koji su imali potrebu razmijeniti ideje ili izražavati kritička mišljenja počeli su se okupljati u engleskim i bečkim kavanama, francuskim salonima…. Na ovim mjestima razvijala se nova javna sfera (3). Na primjer, u Engleskoj su kavane posjećivali Isaac Newton i njegovi suvremenici i tamo su raspravljali o znanosti, slušali predavanja i planirali objave svojih djela (4). Ukratko, to su bila mjesta gdje su građani iskoračili iz pasivne uloge u ulogu aktivnih pojedinaca, ali to se nije događalo na trgovima. Teoretičar J. Habermas, kojem pripada pojam javne sfere, smatra da su danas ovaka mjesta gotovo nestala.

Kada su, tijekom zadnjeg stoljeća, automobili postali normalna pojava u gradu, prema njima se grad i počeo projektirati. Mnoge ulice prestale su biti mjesta boravka pretvorivši se u putove kojima žure automobili. Ipak, neka su urbanistička planiranja na umu imala i potrebe pješaka u gradu. Na primjer, u 70-ima su se izgradile nove splitske četvrti za veliki broj novih stanovnika. Na Splitu 3 glavna je tema bila stanovanje oko velike aleje, koja je bila prostor zajednice (ulica Ruđera Boškovića), dok je na Mertojaku tema bila stanovanje oko ulica s malim trgovima. Ovi su prostori pažljivo oblikovani – od lokala u prizemlju i vrtova iznad njih u ulici Ruđera Boškovića, do javnih fontana i klupa. Ono što je meni najbolje o njima jest što su na prvo mjesto stavili vrijednost susreta ljudi.

Već i pri površnom pogledu na povijest trgova, vidi se da su se odnosi prema njima mijenjali u ovisnosti o raznim faktorima, kao što su moć, modernizacija, položaj umjetnosti u društvu, industrijalizacija, društvena svijest o zajedničkom životu, simbolička važnost i, u konačnici, stupanj slobode. Zato je teško reći jesu li današnji javni prostori i njihova uloga nepovratno oštećeni ili gori nego što su bili tijekom povijesti. Jesmo li u privremenom periodu gdje su javni prostori prekomjerno komercijalizirani? Možda nakon ovoga dolazi period osviještenosti o javnom prostoru koji je prije svega za zajednicu.

Danas se mogu iščitati neke sličnosti među trgovima općenito, skoro kao univerzalni trend, da se javni prostor gleda kao način da se zaradi ili čak kao sami kapital – bilo da se radi o poskupljivanju jednog dijela grada tako da prosječni građani više ne mogu više tamo živjeti (gentrifikacija) ili o privatnim osobama koje dobivaju koncesije od grada i zarađuju od prostora koji je bio svačiji. Nekada ovo ima smisla: zašto ne bi na Rivi bili izloženi štandovi na kojima ljudi mogu prodavati rukotvorine? No svi znamo za primjere u gradu gdje je neki privatnik zauzeo sve dijelove nekog (bivšeg) trga i omogućio samo svojim gostima da ga koriste. Gotovo nema više novih prostora okupljanja koji se grade, a čija glavna svrha nije zarada. Uzmimo samo shopping centre kao prostore gdje su građani primarno potrošači. Kada su prostori privatni, onda postoji određeni kod ponašanja i nije svatko dobrodošao. Zato takvi prostori nisu demokratski. Koji su onda prostori ostali? Što će od zajedničkih prostora ostati za buduće generacije?

Danas su najslobodniji javni prostori, iako se možda na prvi pogled ne čini tako, možda oni izvan centra – zidići, zapušteni trgovi, ostaci nekadašnjih javnih prostora. U njima se često pojavljuje i street art ili se organiziraju različite aktivnosti za zajednicu, gdje se mogu čuti različiti stavovi. Iako se stavovi ljudi možda ne podudaraju, mogu voditi dijalog, bez da im je nametnut sustav koji im nameće da kupuju određene stvari ili da se ponašaju na određeni način. Premda pogled na trgove nakon analize djeluje pesimistično, mislim da je iz duge povijesti javnih prostora jasno da se stvari uvijek mijenjaju. Ako se naši glasovi čuju, ako se svijest o važnosti javnih prostora promijeni, možda bi se onda posvećivala veća pažnja naporu da trgovi budu tu za sve građane i da se ne daje važnost samo prostorima u centru grada. Kada bi bilo tako, živahnost i kvaliteta života koje bi iz toga proizašle, bile bi od neprocjenjive važnosti. Mislim da zarada od podređivanja javnih prostora turizmu ima rok trajanja jer nakon nekog vremena takvi gradovi gube svoju autentičnost. Postoje primjeri uspješnih turističkih gradova kao Barcelona, gdje su mnogi javni prostori napravljeni za građane, a ne za turiste i sama atmosfera koja proizlazi iz takvog grada upravo je ono što ga čini zanimljivim turistima. Drugim riječima, grad se ne mora podrediti turizmu da bi ga turisti posjećivali.

"Razumjeti ne podrazumijeva i složiti se, već iznad svega suočiti vlastite različitosti". Urbani prostor tako je suštinski mjesto otkrivanja - ambijent mogućnosti (5). Ovo su riječi Christiana Norberga Schultza. Za njega su gradovi mjesta objedinjenih različitosti, a trg je psihološko zaustavljanje unutar urbanog krajolika, on zajednicu čini zajednicom, a ne samo pukim skupom pojedinaca.



Izvori

1. Norberg-Schultz, C. Stanovanje – Stanište, urbani prostor, kuća. Beograd, Građevinska knjiga, 1990.
2. Russell, A. The Definition of Public Space in Republican Rome. University of California, 2011.
3. Jürgen Habermas. https://en.wikipedia.org/wiki/J%C3%BCrgen_Habermas.
4. Cosmos: A Space-Time Odyssey: When Knowledge Conquered Fear 2014.
https://www.youtube.com/watch?v=QO5ssx5-a4A
5. Norberg-Schultz, C. Architecture: Presence, Language, Place. Milano, Skira, 2000. http://escholarship.org/uc/item/8zr398bq.