Ulični anđeo Albertine

 Stvarno ne znam koja je to česta šema s francuskim kriminalcima da, jednom kad se već nađu iza brave ili vrate na ovu stranu, osjete potrebu za pisanjem. Da se kojim slučajem počne utvrđivati beletristički kanon robijaških ili post-robijaških djela, francuska bi reprezentacija na toj zamišljenoj književnoj olimpijadi pobrala najviše zlatnih medalja. Jacques Mesrine, o čijem sam postojanju saznao preko Casselove filmske interpretacije, opisuje svoja ludila u djelu Smrtonosni instinkt. Albert Spaggiari prvo opljačka čudo lovice u Nici, a zatim se baca na pisanje romana, Jean Genet isto tako odrobija turnus i postaje suvremeni klasik (sjećam se sad scene iz Gospe od cvijeća kad lik iskazuje divljenje prema vještini džepara iz Kragujevca na privremenom radu u Francuskoj), ubojica Henri Charrière bježi iz zatvora na Francuskoj Gvajani i poslije piše Papillona, a među ovom probranom ekipicom našla se i jedna mlada dama o kojoj ću danas pisati.

Život Albertine Sarrazin nije započeo veselo. Rođena je 1937. u Alžiru, roditelji je odmah napuštaju, pa je usvaja jedna francuska obitelj s kojom poslije nikako ne može izići na kraj tako da je ovi šalju u popravni dom. Otuda bježi u Pariz. Posvećuje se kriminalu i književnosti: pljačka, prostituira se, piše. Svako malo upada i izlazi iz zatvora. Otvaram na poznati citat iz njenog najpoznatijeg romana Astragal i zapisujem: ... od boli u trbuhu ili nozi mogu se skloniti ili je zaboraviti, ali ovdje nije moguća pomoć ni lijeka ni bijega... Razumijem užasnu postojanost voljenja i luda sam od boli. Tako je, valjda, pristupala i svemu prema čemu je osjećala strast, pa je s mnogo ljubavi i poštovanja često spomene pjevačica Patti Smith na koju je mnogo utjecala za njenog ranog newyorškog klošarenja, a i dalje.

Astragal je latinsko ime za jednu kost stopala koju pripovjedačica Anne lomi prilikom bijega iz zatvora. Na ulici joj pomogne mladić po imenu Julien, također bivši zatvorenik. Oni započnu ljubavnu vezu, ali se ne mogu često viđati, Anne bježi s jednog na drugo mjesto, a on krade i snalazi se kako zna i umije. Pri kraju romana susreću se nakon dulje razdvojenosti, ali jednostavno nemaju sreće. Posljednje rečenice opisuju dolazak policajca koji već neko vrijeme traga za Anne. Sarrazin je zanimljiva i na jezično-stilskom planu jer piše pravim, nepatvorenim uličnim žargonom (to i nije bilo tako teško poslije Célinea) punim kratkih, odrješitih fraza i elipsa, a ponekad zbunjuje čitatelja tako što maskira osjećajnost čestim korištenjem crnog humora, psovki i pogrda. Ipak, lako se prozire ta zaštitna fasada. Suvremeni francuski kritičari uspoređivali su je s mnogim literarnim figurama, ali meni je nekako najlogičniji Hervé Bazin i njegova komparacija po osjećajnosti s Annom Frank. Obje su podijelile neumornu bitku protiv raznih teškoća, a da pritom nisu izgubile vedrinu i šarm. Nažalost, obje su i otišle mlade. Sarrazin je imala samo dvadeset devet godina kad je umrla.

Kad sam već kod vedrine, mladosti i kaosa, sjetio sam se i posebne male divljakuše koja je provela čitavo ljeto s jednom imberlanom čiovskom ekipom. Džabalebarilo se, pušikalo, tu i tamo ukralo nešto, a za pare smo se već nekako snalazili. Zvali smo to na plik. Svi bi istresli džepove i bacili što imaju na hrpu, a potom bi se netko zaletio do najbližeg dućana i kupio votku Moskva ili pelinkovac. Kad ne bi bilo para onda bi se odabrao dućan sa samo jednom prodavačicom, troje bi joj maglilo oči ispred blagajne pitanjima tipa koliko ovo-koliko ono, a četvrti ili četvrta otišao bi do police sa žestom i ugurao dragocjenu tekućinu u ruksak. Propili smo to ljeto mnoge večeri usred šikare, na jednoj pustoj garaži. Tu smo mogli urlikati i arlaukati do mile volje jer osim cvrčaka i pokojeg udaljenijeg psa nismo imali drugih susjeda. Ozbiljno smo pričali jednu večer ja i ova naša Albertine. Uglavnom, živjela je u komatoznim okolnostima, pa sam je se zato sad i sjetio, ali ono što mi se stvarno oštro usjeklo u pamćenje jest ta potpuna vedrina usred kaosa. Imala je samo trinaestak godina, a mi dvije-tri više, a već je bila veliki umjetnik života. Nadam se da je to i ostala, ipak su prošle neke godine.