Tvrda linija
Ukratko, čovjek je ostao vjeran kultu ličnosti, a bit takve psihologije jest da slika mora ostati nepromijenjena, velika zaštitnička figura ne smije se ničim ukaljati.
Enzo Bettiza kod nas je poznatiji po izvrsnom autobiografskom romanu Egzil, ali mene je danas dopao Moskovski dnevnik. Kupio sam ga lutajući jednog sparnog ljetnog dana po knjižarama Milana. Taj dan nisam morao raditi u hotelu, peruanski stanodavac je počeo ribati gajbu već u 7 ujutro, a naša kineska cimerica Yang urlala je nešto svojima u Pekingu preko Skypea.
Brzo sam osmislio raspored: jutarnja kava na San Babila, bazanje po gradu i kupovina neke knjige, a onda aperitivo i lagano tankanje po Naviglima.
Otvara se stranica 126. Obožavam rusku književnost, ali ovdje nailazim na čistu nepoznanicu: imenom, patronimom i prezimenom na Vsevoloda Anisimoviča Kočetova. Spominje se njegov roman Sekretar Obkoma (Obkoma = oblasnog komiteta) koji je 1961.godine uzvitlao poštenu prašinu u sovjetskim medijima, a i ekraniziran je 1964. Kočetov opisuje prazninu koju su određeni elementi osjetili nakon Hruščovljeva obaranja na lik i djelo Staljina; imidž velikog vođe odjednom kliže ravno u mulj i neki se ljudi jednostavno ne snalaze. Čudno je to vrijeme kad bogovi doslovno padaju na zemlju i ekipa počinje vjerovati da je netko s istim probavnim traktom kao i u njih – besmrtan.
Lokalni sekretar Vasilij Denisov stoji u suzama pred Staljinovim portretom i nariče: Ne, ja ti ne mogu suditi. Partija, narod, povijest to mogu. Ali ja, Vasilij Denisov, sam previše beznačajan za takvo što.
On i supruga Sonja danima se osjećaju bolesni, ipak su vjerovali da će gazda živjeti vječno, a sad je došlo do toga da se muž žali ženi, kao da se radi o pokojnom sinu: Sonja, čitav život smo proveli s njim, nisam mogao ni pomisliti da će doći dan kad ćemo živjeti bez njega.
Kočetov je, inače, do samog kraja ostao stara garda. Kritizirao je sovjetsku mladost koja se vrtjela oko vještih jahača na valovima promjene poput Jevtušenka, čije su mi pjesme uvijek bile dosadne do glavobolje, a nije se priklanjao ni liberalnijim snagama okupljenima oko časopisa Novi svijet, urednika Tvardovskog. Pretpostavlja se da je počinio samoubojstvo jer više nije mogao trpjeti boli od raka koji ga je izjedao.
Ukratko, čovjek je ostao vjeran kultu ličnosti, a bit takve psihologije jest da slika mora ostati nepromijenjena, velika zaštitnička figura ne smije se ničim ukaljati. Istu su sliku iz podruma vadili Ilija i Đura u Balkanskom špijunu promatrajući u mučnoj tišini svog brkatog gruzijskog idola dok je sve objasnila pjesma u pozadini: Godine su proletele...
San o pravednijem životu se, naravno, nije ostvario, a preostali su samo zgaženi ideali. I to je, otprilike i ugrubo, krajnji ishod svake ideologije. Stvarnost jedva trpi pojedinačne snove o slobodi, a kamoli zajedničke.