Tvornica duhana Dimov

Slabo sam poznavao bugarsku književnu scenu, bili su mi poznati samo slobodnjaci Stoičkova ili činjenica da je Trifon Ivanov proglašen najrustikalnijom facom svjetskog prvenstva u SAD-u. Te 1994. žestoko sam navijao za Bugare i Rumunje, a ovi prvi oduševili su me pobjedom nad Njemačkom, pa se tako i dan danas sjećam odlične partije golmana Mihajlova. Saznao sam poslije za Boteva ili Elina Pelina, čije me ime uvijek asociralo na ambalažu pelinkovca iz Dalmacijavina, ali sve su to nekako bile informacije u prolazu, ništa na čemu sam duže mogao zadržati pažnju. Prvo pravo druženje s bugarskom književnošću došlo je s romanom Skretanje Blage Dimitrove. Tu mi se urezala izvrsna scena kad momak paralelno miluje djevojku po leđima i sebi u brk ponavlja njemačke nazive strojeva poput Presslufthammer. Čovjek je studirao za inžinjera pa je trebalo malo ponavljati strane termine, ali ne znam baš koliko mu je djevojka ostala ganuta ovim germansko-mehaničkim šaputanjem na uho. Baš negdje po završetku ove lektire doznao sam za Dimitra Dimova.

Dimov je rođen davne 1909. u mjestu Loveč, majka mu rano prenosi ljubav prema književnosti, a očuh koji se bavio uzgojem duhana pružit će mu građu za njegov najpoznatiji roman. Diplomirao je veterinu i sanjao o tome da dobije specijalizaciju u Južnoj Americi, ali to mu ipak nije uspjelo. Umjesto toga odlazi u Madrid i specijalizira histologiju. U Španjolskoj se zadržao godinu i pol dana, a potrefio ga je dobar period: 1942-1943., tako da bar za neko vrijeme nije morao slušati mukle odjeke balkanskog ratnog karakazana. Ta zemlja inspirirala ga je za Osuđene duše, roman u kojem paralelno provlači sjećanja na građanski rat sa sudbinama ljudi razvaljenih iluzija, a ovo djelo učinilo ga je i međunarodno priznatim piscem. Poslije je radio kao profesor histologije, anatomije i embriologije, a tijekom čitavog radnog vijeka nalazio je dovoljno vremena za pisanje. U domovini ga najbolje poznaju po romanu Duhan, nezaobilaznom djelu suvremene bugarske književnosti.

Duhan se na bugarskom kaže tjutjun, a ta im je riječ, kao i bošnjačkom pjesniku iz 17.stoljeća Hasanu Kaimiji koji je pjevao ostan'te se tutuna, stigla iz turskog jezika na kojem se kaže tütün. Priča je sljedeća. Boris Morev prekida poznanstvo s Irinom kako bi pomoću braka s drugom djevojkom Marijom, kćerkom industrijalca Spiridonova, došao na čelo duhanskog koncerna Nikotiana. Uspijeva u tome, a nakon nekog vremena odbacuje Mariju od sebe i ponovno se zbližava s Irinom. Ona u ljubavnoj vezi s Borisom postepeno moralno otupi od lijenosti, a ne pomaže ni atmosfera zakulisnih igara u kojima Nikotiana sve više počinje ovisiti o uplivu kapitala iz fašističke Njemačke. Borisova dva brata, Pavel i Stefan, kao komunisti stoje na ideološki potpuno suprotnim stranama od njega, a Stefan uskoro pogiba u zatvoru kao politički osuđenik. Boris umire u kaotičnim danima povlačenja Wehrmachta, a skrhana se Irina u oslobođenoj Sofiji susreće s Pavelom Morevom koji iz rata izlazi kao visoki partijski funkcioner, a iz romana kao jedini pobjednik.

Ipak, Duhan nije nikakva pohvala napisana pobjednicima niti uzorno socrealističko djelo. Prvo izdanje je zaplijenjeno, a Dimov je poslije morao preraditi neke dijelove i dopisati određene pasuse. Tražio se istaknutiji naglasak na komunističkim likovima, pa se zato autentična verzija romana pojavila tek 1992. godine. Što se tiče implicitnih simpatija prema poraženom građanskom sloju, možemo povući paralelu s Bugarima geografski bliskom Srbijom i tu ćemo pronaći slične motive u romanima Slobodana Selenića Očevi i oci te pogotovo u Ubistvu s predumišljajem, s jedinom razlikom što je Selenić uživao veću spisateljsku slobodu. Scena u Ubistvu, u kojoj se u beogradskoj građanskoj obitelji odvija prava drama zbog toga što sestra prihvaća udvaranje pobjedničkog udbaškog oficira dok je, brat prekorava zbog želučane kiseline koja može provariti takvu jednu seljačinu vjerojatno je nešto što bi i Dimov u svoje vrijeme rado napisao, samo da je to mogao.