Tuxedomoon: još ima svježe glazbe

Tuxedomoon legendarni je američki bend čiju glazbu nije jednostavno opisati, ali mnogi su pokušali pridjevima poput post-punk, experimental, avangarda, elektronika... Osnovani 1977., u startu su se razlikovali od gomile post-punk bendova koji su zavladali scenom. U svojoj dugogodišnjoj karijeri imali su više i manje doticaja s pop kulturom, ali ni u jednom trenutku nisu izgubili svoj autorski pečat i beskompromisni izričaj, kao što smo se mogli uvjeriti u Šibeniku na prvom izdanju Super Uha na čijoj su glavnoj pozornici nastupali.

Razgovarali smo s njima par sati prije nastupa, kada je još bilo neizvjesno hoće li ih publika moći doživjeti u potpunosti, uz prateće video projekcije. O počecima benda, glazbenoj umjetnosti, originalnosti, prepoznatljivosti, savjetima za mlade glazbenike i mnogim drugim temema pričali su: autor filmova Bruce Geduldig, multiinstrumentalist Steven Brown, trubač Luc Van Lieshout, te multiinstrumentalist Blaine L. Reininger koji nam se pridružio pred kraj intervjua.

Imate li nekakve rituale prije koncerta, za opuštanje, podizanje timskog duha, nešto slično?
SB: Da bar. Želio bih da imam.
BG: Mislim da svaki od nas ima neki osobni način za pripremu; nisam nikada pitao nikoga to pitanje. Ne molimo svi skupa ili nešto slično tome... Nema timskog duha. Jedina osoba koja ima neki ritual jest naš tonac koji je Talijan i uvijek kaže posebnu frazu za nas koja u prijevodu znači sranje.

Znači dugo ste vremena sa svojim tehničarima? Dobro se poznajete?
LVL: Da, ali on nije ovdje večeras. Tako da ćemo morati propustiti taj ritual. Želiš li ti to napraviti?
Na talijanskom?
BG: Kaže: Merda. I In bocca al lupo (doslovno: u usta vuku; sretno, op.a.).

Da li je velika razlika između nastupa na festivalu i nastupa u koncertnoj dvorani?
BG: Da, baš smo o tome maloprije pričali.
SB: Naravno da je velika razlika, jer smo na festivalu samo jedan od gomilu bendova, u usporedbi sa samostalnim koncertom, kada smo sami. Postoje prednosti i nedostaci toga. Nedostaci su ti što imamo manje vremena, puno je veći pritisak da završimo na vrijeme i da brzo postavimo opremu na binu, pa ponekad na festivalima kvaliteta nastupa pati. S druge strane, možemo doprijeti do šire publike i ljudi koji nas inače možda nikada ne bi vidjeli – ljudi koji dođu vidjeti neki drugi bend i vide naš bend – dakle, to je dobra strana. Svirka na otvorenom donosi i niz tehničkih problema, ali ljeto je odlično vrijeme za sviranje na festivalima, posebno uz more.

Važan aspekt vašeg nastupa čine projecije i vizualni dojam. Da li je taj segmet teže izvediv u festivalskim uvjetima?
BG: Da, gotovo je uvijek teže izvedivo, zbog prirodnih utjecaja. Primjerice, danas nismo mogli postaviti projekcijsko platno i nadamo se da će se vjetar stišati do koncerta. Inače nećemo moći postaviti platno, a onda ne znam što će biti vizuali. Ponekad imamo problem sa svjetlom – bude previše svjetla za ono što mi radimo, ponekad imamo probleme sa akustikom, ali rijetko. Vizuali na otvorenom ovise o uvjetima – ako je sve u redu, može biti odlično, ali ako nije, onda nam mogu biti smetnja.

Da li su vrijedni truda?
BG: O da, naravno. Uvijek. Inače, trudimo se izbjegavati festivale, da izbjegnemo komplikacije.
Onda što je potrebno da vas se nagovori da zasvirate na festivalu?
SB: Novac... (smijeh).
BG: Ne...(smijeh). Pa, rekao bih, okolnosti. Ako se dogodi... Nismo posebno protiv festivala niti za festivale, ali nismo nikada napravili cijelu turneju po festivalima, na primjer.
LVL: To nije ta vrsta glazbe. Ne sviramo rock ili pop glazbu; naša glazba nije tip glazbe za festival. Ako ljudi odu na festival na kojem samo žele uživati, ne žele razmišljati previše... Mi nismo pravi bend za taj festival. Ako sviramo na festivalu, to je zato što se sviđamo organizatoru, ili nas poznaje i želi nas uvrstiti. Mi, naravno, pristanemo jer želimo svirati što je moguće više.

Ovo je prvo izdanje Super Uha, kakav je osjećaj svirati večeras?
BG: Da, čast nam je imati priliku svirati.
Svirali ste već u Zagrebu?
SB: Da, svirali smo bar četiri –pet puta, kao Tuxedomoon i sa drugim bendovima. Svirali smo uz rijeku, u klubu za mlade...

Močvara?
SB: Da, da, Močvara. Svirali smo tamo par puta, bilo je jako lijepo. Jesu li još tamo?
Da, da.
SB: Izgubili smo kontakt s njima u posljednje vrijeme, ali tamo je uvijek bilo zabavno svirati.
LVL: Posljednji put kad smo svirali u Zagrebu nije bilo baš dobro, ne zbog publike nego zbog organizatora... Morali smo platiti za dodatno pojačalo, a onda su nas optužili da smo mi krivi za neorganiziranost jer smo kasnili, na što nismo mogli utjecati, avion je kasnio. Ljudi su u međuvremenu počeli odlaziti, pa su nam rekli da će nas platiti manje od dogovorenog... Svakako, prekrižili smo tog organizatora.
BG: Razljutio se jer je aviokompanija izgubila jednu od naših gitara i nismo mogli svirati. Bijesnio je na nas i govorio da je mnogo ljudi otišlo jer smo mi kasnili, a mi smo rekli da ne možemo početi koncert bez gitare...
SB: I saksofon, nije bilo ni saksofona.
BG: O da, i saksofon...
SV: To je bila čista loša sreća. Općenito nam je dobro u bivšoj Jugoslaviji, volimo Beograd.

Nastupate dosta po istočnoj Europi?
BG: Da, u posljednje vrijeme. Bugarska, Rumunjska...
LVL: Bili smo na Off Festivalu u Poljskoj prošli tjedan. To je festival alternativne glazbe, potpuna suprotnost onome što sam ranije govorio o festivalima. Oni su specijalizirani za alternativnu glazbu.

Jedan od utjecaja na počecima vaše karijere bio je Zippy the Pinhead. Da li biste istaknuli neke druge stripove ili strip autore koji su vam zanimljivi?
SB: Svi volimo Zippyja... Naš prvi singl zvao se The Pineheads. Imamo sličan smisao za humor kao Bill Griffith, i dijelimo sličan sarkastičan pogled na Ameriku.
LVL: Nisam fan stripova... Knjige da, ali stripovi, ne baš. Pitanje je povijesnog konteksta – '77., '78. sve je bilo alternativa, novo, bili smo mnogo mlađi, i stvari su se promijenile od tada.

Tada je bilo novo, svježe a danas se reciklira?
BG: Na neki način... I mi smo reciklirani (smijeh)

Ima li nekih novih umjetnika sa kojima biste želeli surađivati?
BG: Ekipa iz benda je surađivala s bendom Cult with no name. To je britanski duo čiji nam je duh dosta blizak. Sviđa mi se ono što rade.

Smatrate li da postoji šansa za novu, svježu glazbu?
LVL: Uvijek postoji šansa za novu, svježu glazbu, ništa se ne mijenja. Često nam postavljaju takva pitanja, posebno novinari koji su dvaput stariji od tebe. Kažu: Otkako ste se vi pojavili ništa novo se nije dogodilo, a mi odgovaramo da se svake godine pojavljuju nove stvari, ljudi donose svježe ideje... Nisam pobornik stava da je sve što je danas nastalo loše, samo treba tražiti.
BG: Da, tržište je zasićenije, teže je...
LVL: Naravno, ima puno više bendova nego kada smo mi počinjali. To znači da ima puno smeća, ali to također znači da ima dosta dobrih stvari, samo ih trebate naći. Nisam baš zainteresiran za pop glazbu, više me zanima jazz.

Smatrate li da je danas teško biti prepoznatljiv?
LVL: Što znači biti prepoznatljiv?
Biti vidljiv u gomili bendova
LVL: Dobra je stvar što danas imamo internet, ali toliko je stvari na internetu, ljudi te svakako moraju naći, tako da, internet nije nužno olakšao stvari.

Znači, da počinjete danas karijeru...
LVL: Treba svirati što više. Što više koncerata i na taj način stvarati i graditi publiku. Ljudi pričaju, razmjenjuju iskustva, i tako šire informacije o bendovima. Usmena predaja. Internet je dobar, zbog Facebooka – možeš vidjeti da je netko lajkao neku stranicu pa i sam provjeriti o čemu se radi, jer dijelite sličan ukus... Internet je super, ali nije dovoljan.

Smatrate li da je teže danas biti iskren i originalan u glazbi, pošto je toliko toga napravljeno?
LVL: Ne... Hej, moglo se isto pitanje postaviti Beethovenu, Morleyju, Schumannu... U njihovo vrijeme već su govorili da se napravilo sve što se moglo napraviti. To nije istina. Nikada, ali nikada, se neće sve napraviti. Uvijek postoji neka nova stvar sa kojom se može započeti, samo treba sačekati. I ako se netko žali da je već sve izmišljeno i napravljeno u glazbi, onda idi raditi nešto drugo, proizvodi cipele...

Mislim na originalnost u kontekstu dostupnosti veće količine glazbe i utjecaja – može li se postaviti pitanje koliko je nešto izraz iskrene umjetnosti a koliko reproduciranje utjecaja?
LVL: Ali ako se utjecajima pristupa iskreno, što nedostaje utjecajima? Svi smo pod utjecajem nečeg. Originalnost je glupost. Svi smo originalni samo prema načinu na koji kombiniramo utjecaje – to je originalno. Biti originalan – to ne znači ništa.
BG: Mislim da je teže biti jedinstven u današnje doba jer postoji tolika količina razmjene i fuzije. To je samo jedna od karakteristika vremena u kojem živimo, ljudi će se prilagoditi tome. To je kao kada se počne koristiti neka nova tehnologija, i odjednom imate neograničene mogućnosti, pa su tako na primjer ljudi počeli dopuštati računalima da upravljaju glazbom, umjesto da sami upravljaju računalima. Onda su osvijestili što rade, zaključili da to nije dobra ideja, da treba dodati ljudski element u glazbu, inače je dosadno. Dakle, ljudi se suočavaju s takvim stvarima, ali potrebno je vrijeme. Smatram da se ono što se dogodilo u glazbi u posljednjih deset godina dogodilo u kulturi općenito... sve se nekako pomiješalo zajedno, i sve ono što se isproduciralo varira oko neke sredine nastale u toj fuziji. Ali mislim da je to normalno. To je proces kroz koji se učimo nositi sa velikom količinom informacija i brojnim mogućnostima. Ljudi će morati naučiti to poboljšati i koristiti na jedinstven, osobniji način. Mislim da ljudi to i rade, vidim da se sve češće koriste elementi iz drugih kultura koji se personaliziraju, nije da ih se samo nasumično ubaci u mix.

Kada ste počinjali glazbenu karijeru koji je bio vaš cilj? Jeste li željeli reći nešto o glazbi, svijetu životu...?
SB: Željeli smo uzeti elektronsku glazbu i takozvanu avangardnu glazbu i izvoditi tu umjetnost, uz vizualnu umjetnost, izvan akademskih krugova i donijeti je u noćne klubove. To smo i napravili. To još uvijek radimo, premda su se vremena promijenila. Početna ideja bila je napraviti nešto drugačije, osim punk-rocka koji se tada mogao čuti u klubovima, da ponudimo drugačiju glazbu.

Da li je to prihvatila šira publika?
BG: Da li je prihvatila (smijeh)? Bojim se da u par navrata jest.

Kako odlučujete, iz ogromne količine glazbe koji ste stvorili tokom godina, što će upasti na set-listu; što će biti priča neke turneje, koncerta...?
BG: Kao vanjski promatrač – budući da ja ne odlučujem što ide na set-listu jer nisam glazbenik u ovom bendu – rekao bih da odlučuju koje su najbolje nove pjesme koje publika još nije čula, i koje stare stvari nismo izvodili neko vrijeme a željeli bi ih ponovno izvoditi. Jer, jednostavno se zasitiš nekih pjesama, toliko ih puta odsviraš, da ih moraš umiroviti na neko vrijeme. Tu je još i nekoliko stvari između, koje se izvode na gotovo svakom koncertu.
BLR: Postoji određeni repertoar za koji znamo da možemo izvesti uživo, a dio pjesama je teško izvesti uživo.

Dozvoljavate li da fanovi utječu na to što ćete svirati? Da li ljudi šalju neke svoje popise želja?
BLR: Ponekad to može utjecati, ali ne opterećujemo se s time.
BG: Ne, jer fanovi uvijek žele iste stvari. Gotovo uvijek.
SB: Pokušavamo udovoljiti tome na način da ne sviramo ono što fanovi žele.
BLR: Sviramo i za sebe, pa pokušavamo uvrstiti nove pjesme.

Novi album je priča sama za sebe, odnosno prati film. Kako ste to uklopili u postojeći materijal?
BLR: Ignoriramo to u potpunosti. Uzeli smo neke pjesme za koje smo mislili da bi ih bilo lijepo odsvirati. Ukloplili smo ih sa nekim kratkim filmovima koje je Bruce napravio i odveli ih u potpuno drugom smjeru.