Turski napadi i tragična ljubav

Poplava turskih sapunica na televizijskim programima, afere njihovih glumaca odavno iskaču iz svega što otvorite, kraja Hureminih spletki na dvoru Sulejmana Veličanstvenoga nema ni za lijeka, a sad još i članak na portalu Info zone! Sigurna sam da ste, pročitavši naslov ovih redaka, zakolutali očima na riječ turski. Ne brinite, neću ništa izmišljati ni raditi senzaciju tamo gdje je nema, što je običaj u nas Hrvata. Samo ću vas točno informirati, jer, kao što vam je već poznato, u našoj povijesti bogatoj sukobima i gubicima teritorija, Turci su bili među prvima u redu s kojima smo ratovali. Ostaci bedema i građevina u Splitu, među kojima prednjači tvrđava Gripe, svjedoče o tim tragičnim, ali i slavnim danima naše prošlosti. Prije nego se posvetim detaljnijoj analizi spomenutih Gripa, slijedi mali dio povijesti našega grada, onaj manje poznat, o napadu Turaka na Split i njegovoj hrabroj obrani.

Prve provale Turaka u splitsko polje dogodile su se 1500. godine, a nakon toga nije bilo godine da turski vojnici nisu provalili na splitski teritorij i pljačkali ga, unatoč zabrani njihovih zapovjednika da ne smiju napadati mletački teritorij. Tako je bilo sve do početka rata između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, a tijekom 16. i 17. stoljeća, bilo ih je tri: Ciparski rat 1571. – 1573., Kandijski rat 1645. – 1669. i Morejski rat 1684. – 1699. Venecija je imala tri razloga za braniti Dalmaciju od turske opasnosti: spriječiti prodor Turaka na Apeninski poluotok, obraniti kršćansku vjeru i civilizaciju, a najveći razlog bila je uspješna trgovina s Turcima preko splitske trgovačke skele, koja se odvijala u razdobljima mira.

Gradom su harali ratovi i kuga

Na tursku opasnost upozoravali su dalmatinski i splitski politički, crkveni i ostali uglednici, šaljući pisma rimskome papi i europskim kraljevima i carevima. Tako je splitski nadbiskup Bernardin Zane na Lateranskom saboru u Rimu 1513. godine održao govor nastojeći pobuditi savjest pape Julija II. i drugih crkvenih dostojanstvenika koji još nisu bili ugroženi od Osmanlija, a i naš Marko Marulić u poslanici papi Hadrijanu VI. slikovito opisuje tadašnje stanje u Splitu 1522. godine:
Mi smo uznemirivani svakodnevnim upadima Turaka; bez prestanka nas zarobljavaju, jedne ubijaju, druge odvode u ropstvo, stvari nam pljačkaju, odvode stoku, pale sela i zaseoke (...) Ali će onda, kad podvlasti ostale države, onaj nepoštenjak bez sumnje provaliti i u same gradove i otvoreno navijestiti rat našim gospodarima, Mlečanima, s kojima je sada tobože prijatelj. 

U Ciparskom ratu Turci su osvojili utvrde u splitskom polju i tako postali neposredni susjedi Splićana. Mlečani su odlučili dobro utvrditi Zadar, a Split su proglasili otvorenim gradom tako da je grad u to doba bio slabo branjen zastarjelim utvrđenjima: istočni dio grada branile su zidine Dioklecijanove palače, a zapadni dio slabe zidine podignute u šesnaestom stoljeću. Broj stanovnika Splita smanjio se uslijed ratnih zbivanja, ali i kuge koja je harala 1572. godine.

Turci u napadu na Gripe

Drugi rat Mlečana i Turaka je bio presudan, dugotrajan i najteži za Split i ostale dalmatinske gradove. U Kandijskom ratu Turci su prvi put napali Split 1645. godine s dvije tisuće vojnika, ali je pomoć vojske iz Zadra spasila grad. Godinu nakon mletačkim vojnim zapovjednikom Dalmacije imenovan je Leonardo Foscolo, general zaslužan za vraćanje područja i utvrđenja zauzetih od Osmanlija i za ponovno osvajanje Klisa 1648. godine.
Upravo u ovom ratu Mlečani su počeli poduzimati mjere za obranu Splita i graditi tvrđavu Gripe. Dok je ista bila još nedovršena, 1657. dogodila se najteža turska opsada Splita. Pustošeći sve pred sobom Osmanlije su uspjeli osvojiti Gripe. Splićani su znali da će Turci s Gripa topovima tući grad, pa su krenuli u protunapad i vratili toliko im vrijednu tvrđavu. Uslijedila su još tri napada na Gripe, od kojih je jedan završio turskim osvajanjem, ali su hrabri građani, uz pomoć Trogirana, Bračana i Hvarana, ipak protjerali Turke sve do Rupotina iza Solina. Nakon velikih gubitaka i uzaludnog opsjedanja Gripa, Turci su se povukli prema Trogiru, napavši Bosiljinu (Marinu), gdje su se žene obukle kao muškarci i borile rame uz rame sa svojim muževima. Tada su se konačno Turci s vojskom povukli u Bosnu čime su Split, a i primorska Dalmacija bili spašeni.

Grad dugujemo hrabrim predacima

Kako to obično biva u Lijepoj našoj, i onda se poduzimalo nešto tek kad je već bilo kasno: poučeni iskustvom Kandijskog rata, Splićani su izgradili čitav pojas sigurnih utvrđenja oko grada. Na taj način Split je bio spreman kad je otpočeo Morejski rat, ali opasnosti nije bilo jer su se bitke vodile daleko od splitskog područja. Ovi sudbonosni, današnjim građanima potpuno nepoznati dani splitske prošlosti svjedoče o velikom junaštvu Splićana, naših predaka. Upravo njima moramo biti zahvalni što su nam ostavili tako vrijedan spomenik učinivši nas ponosnima na ta slavna vremena.

Tragična ljubav Adela i Mare

Osim gladi, rata, kuge i drugih nevolja koje su zadesile naš grad u 16. stoljeću, bilo je i drugih veza između Splita i njegova nekadašnjeg zaleđa. Po izvještaju splitskoga kneza iz 1574. godine dogodila se jedna dirljiva i tragična ljubav, ona između četrnaestogodišnje Splićanke Mare Vornićeve i Turčina Adela, koji je dolazio na pazar i prodavao vosak, med i mirisavu vodu. Kad su dvije sestre Vornićeve došle na Pazar, mladi Turčin zapjevao je staru hrvatsku pjesmu:
Turčin se zaljubio u našu golubicu... Ja sam Turčin. Njezino je lice bjelje od moga voska i ljepše od ruža iz kojih sam iscijedio sok (...) Ja sam je čuo govoriti, ali je njen glas slađi od ovoga meda. I vaša je golubica plemenitija od mog konja.

Kad se razvila obostrana ljubav, roditelji zatvore Maru i njezinu sestru Ivanicu u samostan. Sva Adelova nastojanja da privoli roditelje bila su uzaludna. Mara je potom od tuge oboljela i umrla. Pokopali su je u samostanu gdje su na njenom grobu urezali stihove pjesnika Boktulića:
Naša grlica sa prelijepim perjem bila je ranjena; došao je lovac iz daleke zemlje i ranio ju je. – Bidna Mare! Majka i otac nisu htjeli da je uzmu, i nisu je pridigli, i nisu joj zavidali ranu: i grlica je umrla – Bidna Mare!

Otmica, bježanja od roditelja, zaljubljivanja između jednih i drugih bilo je često. Spomenuti knez istaknuo je još kako je kćerka nekog Gaspara Toniellija, trgovca iz Riminija u Italiji, nastanjena u Splitu, pobjegla s nekim mladim Aletom, dizdarovim sinom.

Kao što vidimo, suživot s Turcima nije uvijek bio neprijateljski. Može se kazati, da jedni drugima ne liče: ima ih koji nemaju ni običaja, ni zakona, ni bilo kakve časti, dok su drugi časni ljudi i pravi kavaliri... – zaključuje knez u svom izvještaju.