Turisti kao protagonisti filma
Razgovor s Borisom Poljakom, autorom nagrađivanog dokumentarca Autofokus, otkriva kako su turisti postali zvijezde njegovog filma i kako ga je snimio.
Supetar Super Film Festival doveo je na Brač dokumentarce dugog i kratkog metra, ali i zanimljive goste. Među njima je i Boris Poljak, autor dokumentarca Autofokus, za koji je, na festivalu Karlovy Vary, dobio i prestižnu nagradu u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma.
Kako ste došli na ideju za snimiti ovaj film?
Za ovu je priču važno što sam ja ponajprije snimatelj, a potom sve ostalo. Uz to, iz Splita sam,
pa su turisti većinom godine naša svakodnevica. Što znači, htio ili ne, promatram ih. Kako je u Splitu
ipak i gužva i buka, ideju o filmu podijelo sam sa svojim producentom Damirom Čučićem, koji ima vikendicu
u neposrednoj blizini Nina te mi je predložio ovu crkvicu za lokalitet koja se pokazala idealnom jer je vizualno
podatna, a i pomalo je dislocirana što nam je olakšalo snimanje. Također, imali smo dovoljnu udaljenost da
postavimo kameru, a da turisti ne primijete da ih se snima. Jer, kamera nije bila skrivena kao što se čini i kao
što većina gledatelja doživi.
Jesu li turisti znali da su snimani, odnosni da su postali, ni krivi ni dužni, protagonisti vašeg filma?
I jesu i nisu. Zapravo, snimani su najprije, a potom, kad su se vratili do parkirališta nakon obilaska crkvice, obaviješteni su
da su snimani. Kako su se svi turisti i fotografirali pri razgledavanju crkvice Sv. Nikole, zamolili smo ih da nam ostave svoje fotografije jer je prvotna ideja bila da i one budu dio filma, no kasnije je to otpalo. Imali smo i dozvolu za snimanje, ai nitko se nije bunio.
Kako ste riješili zvuk?
Da, to nije bilo lako. Postavili smo skrivene mikrofone gdje god smo mogli, u prozor, vrata, grmlje, sve zajedno bilo ih je sedam. Uz to, naš je majstor zvuka bio skriven unutra u crkvici i odmah je na licu mjesta miksao zvuk koji se snimao. Na kraju je sve ispalo odlično.
Upravo ste se vratili iz Karlovih Vary gdje ste osvojili nagradu za najbolji dokumentarac kratkog metra? Kakve su reakcije europske publike?
Svi znamo da su nam Česi od ostalih europskih naroda po mnogočemu bliski te se čini da gajimo i sličan odnos i prema humoru. Zanimljivo je da su se u Karlovim Varyima oni smijali gledajući film uistinu od prve minute, čak su reagirali i emotivnije od hrvatske publike. Dok primjerice, U Švicarskoj, prijam je bio znatno hladniji, a kad se i dogodio smijeh, bio je na posve drugom mjestu, odnosno sceni. Sve u svemu, smatram da je to ipak kulturološka stvar koja naposljetku donosi drukčije reakcije, što je i za očekivati. U cjelini, publika posvuda prima film dobro i zadovoljni smo. Što se tiče nagrade, još se navikavam da se to i dogodilo.