Split je grad sa dva lica

Najavljeni cilj u ponedjeljak održane tribine pod nazivom Split kontra Splita, problemi grada 2002.-2012. u organizaciji Savjeta mladih Grada Splita bio je aktualiziranje problema mladih u Splitu, no ta ideja pretvorila se u raspravu bez glave i repa, uz preduge monologe i otvaranje tema o kojima bi se samima moglo napraviti niz tribina, okruglih stolova i sličnih formi od kojih najčešće nema neke velike koristi. Na koncu se ipak, uz pomoć nekolicine pojedinaca iz publike, došlo do nekih poražavajućih konkretnih zaključaka, ali rješenja problema još nema na vidiku.

Prvih gotovo sat vremena proteklo je u razlaganju kojim je sociolog Dražen Lalić pokušavao što bolje pojasniti sam naziv tribine, inspiriran naslovom njegove prije devet godina objavljene knjige. Među velikim brojem površnih, nepotrebnih i u medijima već prežvakanih konstatacija, iskristalizirala se misao vodilja njegovog izlaganja – Split je grad sa dva lica, a ističe se i forsira samo ono primitivno. Lalić smatra da su sljedeći lokalni izbori prilika za pokazati kulturno lice grada, ono puno duha, birajući predstavnike zdravog dijela grada. Političari su, prema njegovom mišljenju, u moralnom i stručnom raspadu te se iz tog razloga u Splitu pojavljuje najveći broj nezavisnih lista, a činjenica da građani biraju te nezavisne liste potvrđuje da su željni promjena.

Osvrnuo se i na probleme grada koje je detektirao prije deset godina: propalo gospodarstvo, nezaposlenost, narkomanija, političke podjele, urbanistička devastacija, socijalna ugroženost, korupcija. Ustvrdio je kako se danas smanjio problem narkomanije i političke podijeljenosti, ali su se ostali produbili. Štoviše, nalijepilo nam ih se još nekoliko: komunalni nered, depopulacija, primitivizacija življenja, loše upravljanje gradom, nepotizam, dezintelektualizam, nedostatak strategije te kriza u sportu.

O krizama u gradu zatim je kroz statistiku progovorio sociolog Zoran Malenica, upozoravajući na otežano prikupljanje relevantnih podataka. Brojkama je, gdje je bilo moguće, potvrđivao probleme koje je Lalić naveo.

Zatim je došao red na pitanja iz publike, što su neki vidjeli kao priliku da govore puno, a ne kažu ništa - čest problem ovakvih događanja. Mario Popović se kao moderator nije iskazao, tek je stidljivo pokušavao pojedince upozoriti na činjenicu da ima još ljudi koji imaju nešto za reći.

Skakalo se iz tema o pitanju društvenog uređenja, problema razjedinjenosti studenata, nezainteresiranosti ljudi za prosvjede, letargičnosti mladih, o izboru rektora, ponašanju doseljenika... Vrijeme se čak gubilo na banalne upadice kao što je bio citat komentara iz Splitskog Zeitgeista o tome što se može očekivati od grada koji je nastao iz vikendice.

Iz svega se nametnuo poražavajući zaključak – nedostaje zajedništvo i osjećaj za druge. Također, kako je netko iz publike odlično primijetio, nema tima ljudi koji bi nešto pokrenuli, i još gore, nema tima koji bi nastavio nešto već pokrenuto, što je davna boljka sa kojom su se susreli valjda svi koji su se pokušali baviti nekim oblikom aktivizma. Za totalni crnjak pobrinuo se profesor Roko Markovina sa FESB-a, konstatacijom da je današnja generacija prva koja je svjesna da će živjeti lošije od svojih prethodnika i sa time se pomirila.

Da li je budućnost uistinu toliko crna? Koliko se uopće može zagrebati po ovoliko kompleksnoj temi u dva sata? Sigurno bi se mogla, uz oštrije moderiranje i samih govornika te veći broj kompetentnih stručnjaka koji bi dali svoj doprinos temi, razviti življa i plodnija rasprava, ali pitanje je - imamo li mi više uopće vremena za rasprave? Koliko ima smisla raspredati o gafovima sadašnje vlasti? Koja je uopće poanta tribina? Gola kritika nije nešto što će pokrenuti društvo naprijed, potrebno je djelom pružiti primjer.