Trenje

Dodir gume uz gumu. Neprocjenjiv osjećaj bratstva i jedinstva. Sigurnost mase. Osjećala si se dobro tako prilijepljena uz druge. Polako si se kretala s ostalima, jednoličnim ritmom. Nije ti zasmetalo ni kad ste popadali na karton, zbijeni jedni uz druge, i kad je postalo potpuno mračno. Pa čak ni kad se sve treslo tako jako da si mislila da ćeš prepuknuti. Uživala si u sreći i zajedništvu, u vibrirajućim razgovorima i uzbuđenju mase.

Tvoje prvo iskustvo s očajem dogodilo se kad se ponovno pojavilo svjetlo. Odvojili su te od ostalih i smjestili na hladnu plastiku. Odahnula si kad su dodali i nekoliko tvojih susjeda. Plastika odozdo, slabo strujanje zraka odozgo i vibracije zvukova pokušali su te uplašiti. Nisu uspjeli jer su tvoji drugovi bili s tobom.

Protrnula bi svaki put kad bi te uzeli, premetali, okretali, proučavali i vraćali na plastiku. Prestrašena šaputanja ispunjala su tvoje dane. I drugove su ti tako grubo tretirali, a onda bi odjednom nestali. Tako si i ti jednog dana.

Meka ruka uzela te bez premišljanja. Slabo brujanje glasova prolazilo ti je tijelom. Poskakivala si gore dolje, u strahu, u očaju, puna vibracija i komadića prljavštine što su ti se lijepili za površinu.

Konačno se sve smirilo i mogla si odahnuti. Ne zadugo. Podigli su te i predali u drugu ruku, manju i nježniju. Godio ti je oduševljeni zvuk. Umanjio je strepnju i sjetu, probudio nadu. Stavljena si na grubu tkaninu, učvršćena rastezljivom trakom. Nastao je mrak i dugo si tako mirovala. Znala si da nisi sama u okviru od tkanine, ali drugi su bili tihi. Svaki je osjećaj otupio u čekanju.

Prenula si se kad je trešnja ponovno počela. Visoki glasovi stvarali su ti neugodne osjete. Zatim je nastao mir. I baš kad si pomislila da je gotovo, izvađena si sa svog mjesta i nastao je pakao. Mala te, glatka ruka uzela i počela micati po papiru. Pokušala si vrištati, ali nikakav zvuk nije izlazio. Nepodnošljivo trenje smanjivalo ti je tijelo i nanosilo užasne bolove.

Uskoro je prestalo. Od šoka nisi mogla razmišljati. Kad su bolovi posustali, pojavila se ljutnja. Kako netko može tako postupati s tobom? Zar im nije nimalo stalo? Kako mogu biti tako okrutni? Nisi se stigla ni pribrati do kraja, kad je mučenje opet počelo. I tako svako malo. Mislila si da ćeš se onesvijestiti, ali nisi mogla.

Bivala si sve manjom, sve bolnijom, iz dana u dan. Period mira smjenjivao se s periodom trenja. Pregrijavalo te i komadalo i užasno boljelo, a ti nisi mogla učiniti baš ništa. Najviše te ljutilo, u onim trenutcima kad si mogla nešto osjećati, kad su te trljali o tkaninu. Tada si se najviše trošila. Bespotrebno, da bi bila čišća.

Oštrica tvojih osjećaja otupila je u potpunosti. Od tebe je ostalo sasvim malo. U praznini iznutra jedva si čekala dan kad ćeš potpuno nestati. Kad će sve loše otići skupa s tobom. Mekane ruke uzele su te posljednji put. Ali umjesto da te iskoriste do kraja, da ti donesu olakšanje, bacile su te u nekakvu posudu punu ljepljivih, odvratnih stvari. Bacakali su te zajedno s njima, gomilali još gnjusnosti na tebe, a ti si čekala i čekala. Istrošena, izmučena i odbačena. Dok te nisu samljeli.

Biografija autorice

Romana Jadrijević - Knjižničarka i spisateljica, uglavnom proze, ali ponekad joj se dogodi i pjesma. Hoda po planinama i izvorima, druži se s ljudima i igra igrice. I čita, naravno.