Tragovima angolskog Joycea

 Angolska mi je košarkaška momčad 1992. na Olimpijadi u Barceloni momački izgrizla živce, sjećam se da su nas krajem prvog poluvremena hladno šibali s deset razlike. Pobjedu hrvatskog tima nisam dočekao ispred televizije, odlučio sam da mi je pametnije spustiti se na more i guštati u skakanju. Nasekirali su me lošom igrom, a prije par dana jedan me, danas nažalost pokojni, prijatelj naučio pravilno skakati na glavu. Bio sam sav uživljen u vježbanje i pokušaje još bolje izvedbe. Vjerujem da prvi pravi skok na glavu ostaje trajno u sjećanju mediteranske djece, to je ipak nešto u časnom rangu s prvim poljupcem. Sjetio sam se tog angolsko-hrvatskog košarkaškog jutra dok sam čitao Još jedan dan života Kapuścińskog, knjigu reportaža i dojmova o posljednjim danima portugalske kolonijalne vlasti te kaosu koji se nadvio nad opustošenom Luandom. Prvi predsjednik suverene Angole Agostinho Neto i sam je bio književnik, prevođen u bivšoj Jugoslaviji, a u studentsko doba imao sam priliku čitati Savremenu poeziju Angole u izdanju Bagdale iz Kruševca. Njihove tanke knjižice šarenih korica uvodile su me u kulture zemalja o čijem sam posjetu mogao samo sanjati. Nekidan sam doznao i za novo ime: Joséa Luandina Vieiru.

Vieira se rodio 1935. u Portugalu, a roditelji mu se sele u Angolu kad su mu bile dvije godine. Obrazuje se u Luandi, a rano postaje politički aktivan, i to u borbi protiv portugalske vlasti. Stavlja se na stranu MPLA-a, a 1961. je uhićen i poslan u konclogor Tarrafal na Zelenortskom otočju. Po završetku rata postaje glavni urednik nove državne televizije. Kritičari rano uočavaju njegov inovativni pristup jeziku koji obogaćuje angolskim kolokvijalnim izrazima, spajanjima, neologizmima te unošenjem riječi iz jezika kimbundu. Fernando Assis Pacheco ovako ocrtava Vieirino stvaralaštvo: "Luandino eksperimentira i uvodi novine kakve je u Brazilu uvodio João Guimarães Rosa. On se ne ograničava samo na jezične izraze stanovnika Luande i njihovo unošenje u književnost: kad osjeti potrebu odstupa od jezičnih normi, iznenađuje neologizmima i podvrgava jezik vlastitoj sintaksi“. Najuspješnijim Vieirinim djelom danas se smatra zbirka pripovijedaka Luanda.

U prvoj pripovijetki Baka Xixi i njen unuk Zeca Santos ukazuje na društveni problem pronalaženja stalnijeg posla u klimi čiste socijalne diskriminacije. U Priči o lopovu i papigi Lomelin dos Reis je uhvaćen na djelu i prilikom saslušanja nepravedno optuži bogalja Garrida, inače prijatelja, kao sudionika i pomagača. Priča o kokoši i jajetu opisuje naoko beznačajan i banalan spor između dvije susjede. Motto ove zbirke u kojoj se dotakao svih socijalnih slojeva opterećenih kolonijalnim jarmom preuzeo je iz jezika kimbundu: ''Ono što muči našu Luandu''. Jedna od stilskih odlika mu je i ta da u sve priče uvodi in medias res, a radnju smješta u siromašnija predgrađa Luande. Već spomenute jezične eksperimente dosljedno provodi u maniri nekog angolskog Joycea i to u svakoj pripovijeci. Nastavak je objavljen 1974. pod nazivom Stare priče, a već ranije je nagrađen visokim priznanjem portugalskog društva književnika i to u vrijeme dok je još robijao na Tarrafalu. Bilo je to mučno doba Salazarove diktature, pa je društvo književnika zbog ove dodjele bilo raspušteno, a njegovi članovi uhićeni, preslušani i proglašeni izdajnicima. Usudili su se dodijeliti nagradu nekome čiju je osudu vođa pečatirao.

Reportaže vrhunskog poljskog novinara ponukale su me, dakle, da pronađem neku zanimljivu pojavu unutar angolske književnosti i Vieira mi je došao kao naručen. To mi je naljepše kod ovakvog pisanja – činjenica da nikad ne znam gdje će me slučajnost odvesti jednom kad se nađem ispred bijelog papira. U nekoj od idućih kolumni ipak ću se suzdržati malo od kocke zbog obećanja koje sam dao prijatelju iz Tanzanije da ću nešto napisati o njihovom najznačajnijem suvremenom piscu Shabaanu Bin Robertu.