Savršenstvo
24_01_2007
Nastup legendarnog Australca <span style="font-weight: bold;">Tommyja Emmanuela</span> u dvorani Doma HV-a u Lori već sad možemo proglasiti koncertom godine (i šire) bez ikakve ozbiljne konkurencije. Od odaziva publike i intenziteta reakcija na pjesme, do light showa i ozvučenja, o izvedbi da ni ne govorimo, nastup možemo opisati samo jednom riječi: Savršenstvo.
Nastup legendarnog Australca Tommyja Emmanuela u dvorani Doma HV-a u Lori već sad možemo proglasiti koncertom godine (i šire) bez ikakve ozbiljne konkurencije, ne samo u Splitu. Od odaziva publike i intenziteta reakcija na pjesme, do light showa i ozvučenja – o izvedbi da ni ne govorimo – nastup možemo opisati samo jednom riječi: Savršenstvo. Priče koje se šire o njegovim nastupima nisu pretjerane: to što taj čovjek radi jednostavno izlazi iz svih poznatih glazbenih okvira i više spada u znanstvenu fantastiku.
Split, za razliku od metropole, nije često u prilici uživo slušati svjetski relevantne koncertne atrakcije (još od davnih nastupa Dire Straitsa i Tine Turner osamdesetih na Gripama).
Uobičajena obrazloženja o neisplativosti zbog nedostatka novca i interesa publike nakon ovog koncerta padaju u vodu: Bez obzira na ne baš niske cijene karata od 200 Kn i minimalan medijski publicitet, dvorana je bila puna.
Osnovno što treba naglasiti je da ovo NIJE instrumentalni koncert samo za gitarske fanatike i slične.
Većina će ljudi kad im kažete “koncert jednog čovjeka s gitarom u dvorani sa sjedalicama” odmahnuti rukom i pomisliti na dosadni komorni nastup ozbiljnog glazbenika pred još ozbiljnijom publikom, sa škrtim pljeskom između napornih kompozicija koje su zanimljive samo drugim glazbenicima.
Ako ste i vi to pomislili (priznajte da jeste!), dalje ste od istine nego Dinamo od Lige Prvaka.
Kako bi rekli Monty Pythoni : “…And Now for Something Completely Different!”
Steve Martin je jednom rekao "Talking about music is like dancing about architecture"; Vjerojatno ne postoji bolja rečenica (uz poznatu Cageovu “Glazba je sve što zvuči”) kojom bismo počeli priču o koncertu Tommy Emmanuela, s obzirom da je riječima apsolutno neizvedivo opisati atmosferu, zvučne slike, reakcije publike, intenzitet emocija i prostornost koje taj čovjek kreira potpuno sam na stageu, s jednim jedinim instrumentom.
To čak ne možemo nazvati koncertom u uobičajenom smislu te riječi. Tommyjev nastup je One Man Show jednog genija koji u sebi uz muziku sadrži i mješavinu plesa, glume i stand-up nastupa.
Podjednako jak i u ritmičnim i u melodičnijim laganijim stvarima, čovjek jednostavno nema loših strana, praznog hoda ili rupa u nastupu. Žanrovski neodrediva, Tommyjeva muzika s melodijske strane ima bezbroj utjecaja, od flamenca, jazza i bluesa do funka, rocka i world musica. Tu i tamo ubaci koji poznati citat, od Stefanovskoga do Beatlesa i uvodnog rifa iz “Day Tripper”.
Ono što Tommyja izdvaja od svih ostalih je ritmička strana: gitaru tretira i svira istovremeno kao melodijski i perkusionistički instrument i u stanju je jednom rukom po gitari svirati melodiju, a drugom (po istoj gitari) istovremeno svirati vrlo zahtjevne bubnjarske dionice (uključujući sve od bas bubnja do činela) koje zvuče bolje nego da su odsvirane na pravim bubnjevima. Povremeno uz to istovremeno svira i odvojene bas linije, tako da zvuči kao da su na stageu bar tri čovjeka.
Da citiram: “Let me introduce the band. We don’t need the stinkin’ band. We are the stinkin’ band!”
Dijapazon perkusivnih zvukova koje Tommy može kreirati samo različitim udarcima ruke ili prstiju po gitari većina bubnjara ne može postići ni na punom setu bubnjeva; to ide toliko daleko da ima i stvari koje je na gitari izveo bez ijednog tona odsviranog na žicama i to su možda i najimpresivniji dijelovi koncerta. Dinamičke mogućnosti instrumenta je također doveo do savršenstva, brze izmjene dubljih i visokih tonova i prelasci iz tišeg u glasnije dijelove su idealno ukomponirani u prepoznatljiv stil.
Naravno, duboki i topli rezonantni zvuk vrhunskih akustičnih instrumenata uz pravu količinu reverba, delaya i feedbacka, uz savršen i jasan razglas, samo pojačavaju dojam do svemirskih dimenzija.
Scenski nastup je posebna priča: govorimo o sijedom gospodinu kojem se već naziru bore, a koji na stageu pokazuje energiju napaljenog tinejdžera koji je dobio tjedan dana besplatnih usluga u javnoj kući.
Ples, kao i mimika i gestikulacije kojima prati svoje kompozicije za vrijeme izvođenja pokazuju da intenzivno proživljava svaki ton i svaki zvuk i pritom se – verbalno i gestikulacijama – odlično zafrkava i tu enormnu količinu pozitivne energije unosi i u interakciju s publikom, s fascinantnim rezultatima (ne sjećam jesam li ikad na nekom koncertu vidio aplauz publike duži od punog minuta, a ovdje ih je bilo nekoliko). Opušten, nenametljiv i duhovit, osvojio je publiku od prvih minuta nastupa pa sve do dva vrlo glasno iznuđena bisa i zaključne instrumentalne interpretacije Lennonove “Imagine”.
Od ritmički frenetičnih instrumentalnih kompozicija do emotivnijih laganica, pa čak i jedne pjesme koju je otpjevao bez instrumenta (najemotivniji moment koncerta!), čovjek je u roku od par minuta publiku doslovno dovodio od smijeha do suza i obratno, s međufazama u kojima su ga gledali otvorenih usta s obješenim vilicom ne vjerujući u ono što upravo čuju i vide.
Highlights u ovakvom koncertu teško je izdvojiti, ali možda se za nijansu izdvaja legendarna “The Initiation”, instrumentalna ambijentalna stvar posvećena aboridžinima. Uz savršen light show, izmjene mraka i svjetla i projekcija na platnu, fascinantno korištenje feedbacka i delaya, gomilu neuobičajenih perkusionističkih zvukova i izmjene tiših i glasnijih dijelova, Tommy je s nevjerojatnom vjernošću kreirao izvorne onomatopejske zvukove australske divljine koji kao da su snimljeni u nekom dokumentarcu, a ne izvedeni uživo na stageu i to s jednim jedinim instrumentom. U kombinaciji sa savršenim ozvučenjem i odličnom akustikom dvorane, doživljaj je impresivan i neponovljiv i predstavlja jedinstveno iskustvo koje nećete doživjeti ni na jednom drugom koncertu (ako se kojim slučajem Pink Floydi nekim čudom ne odluče na novu turneju).
Inače, od zanimljivijih informacija koje otkrivaju povijest bolesti :)…čovjek je počeo svirati od svoje četvrte (4.) godine i to po sluhu, bez ikakve edukacije. Sa 6 godina već je radio kao profesionalni glazbenik, karijeru je počeo u 60-tima, a danas, iako gotovo 50.-godišnjak, svira i po 320 dana godišnje, nekad čak i dva koncerta dnevno. Prema vlastitom priznanju, ima oko 70 gitara koje svira. (Službeni site: www.tommyemmanuel.com )
Što reći na kraju? Ovo je jedan od onih ne samo koncerata nego doživljaja koje pamtite i prepričavate i koji vrijede svake kune plaćene za kartu. Uglavnom, morate vidjeti da biste vjerovali. Nakon toga, na muziku više nećete gledati na isti način.
P.S. Danas, 24.1. zbog velikog interesa slijedi repriza koncerta. Ako još niste nabavili kartu, nije mi jasno zašto još sjedite i čitate ovaj tekst.
U foto galeriji ima još fotografija s koncerta ;)
napisao: Vedran
foto: Čuba