Važnost plemena
Svaka čoporska igra ograničava jer zahtijeva strogo pridržavanje pravila. To se u trenucima krize posebno traži od prvih ešalona, topovskog mesa. Dok gazde fino trljaju ruke i griju džepove i duboko usađuju osjećaj manje vrijednosti onima ispod sebe...
Povremeno razmišljanje o strujanju prošlih generacija našim krvotocima. Što je u nama preostalo od onoga što je već bilo u njima, da li sjedimo na isti način kao neki naš srodnik prije 300 godina, postoji li neki sličan tik, da li je živio netko toliko istovjetan nama da bismo ga danas nazvali dvojnikom? Prisjećam se scene iz jednog ruskog filma u kojem Čečenac nabraja sve članove svoje rodbine, a Rus zastane već kod djeda. Brdski mentalitet voli genealogije bez obzira na to radilo se o Kavkazu ili Dinari. Činjenica da etnikum može toliko jako potresti temelje i korijene jednog ljudskog bića dosta govori o balkanskoj važnosti plemena. Danas se to još zaoštrilo u nekim krajevima Dalmacije, naprimjer, čak su i miješani brakovi postali neoprostiv zločin. Sažela je to jedna žena nedavno: Pa kad bi meni palo na pamet reći kćeri da se ne smije udati za Srbina?! Pa ja sam smatrala da se podrazumijeva da se to ne smije... I mene je iznenadila druga rečenica jer sam se već, prerano, ponadao da se radi o normalnoj osobi. Mekši pripadnik ovih krajeva, Aleksa Šantić, ovako je pjevao o povezanosti s precima u pjesmi Pretprazničko veče:
Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije...
Šantić je opisao jednu ljepšu stranu ove vezanosti. Ujević je otišao još dalje svojim Pobratimstvom. Sjećam se sad srednjoškolskih razgovora s prijateljem u jednom splitskom kafiću pokraj Općine. Obojica smo u 15-oj pročitali Spinozinu Etiku. Govorili smo o onoj sagledati sve stvari iz ugla vječnosti, a paralelno s tim pratili Malnarove monologe u Noćnoj mori u kojima su se zrcalile neke slične misli. Pamtim njegov izlet u Liku, priču tipa što se vitu zajebajete s tim izdrkavanjima o Hrvatima ili koji ste već kurac, lezi na zemlju, pogledaj u zvijezde, što tu znači tvoja usrana pripadnost, tvoje isključivanje iz toka svega. Pojavila se tad neka plodna klica odbacivanja svih ljudskih torova i kalupa, ali trebalo joj je, naravno, da još razraste, ojača, uhvati dovoljno sunca. Jer previše je gluposti prešlo preko svačijih leđa, a da baš tu slonovsku nožurdu idiotizma proglasim za dobrotvora dok mi gnječi kičmu, neću i ne želim.
***
Riskirati da bi se spasilo nešto slabo i nezaštićeno svakako je lijepa ljudska priča bez obzira na to o komu ili o čemu se radi. Ljudski čopori brzo izbacuju takve elemente, slabo su nešto suptilni i na okupu se drže uglavnom zajedničkom mržnjom prema drugom čoporu. Izbacite tu mržnju i počinje međusobno izjedanje, rovarenje, podrivanje... Jorge Semprun pametnije piše u svom Zlu i modernitetu:
Sloboda, pravda, solidarnost s poniženima i potlačenima: takve sam ideje imao kad sam život stavljao na kocku. A nikad mi nije pala na pamet ideja domovine, moram to priznati.
Svaka čoporska igra ograničava jer zahtijeva strogo pridržavanje pravila. To se u trenucima krize posebno traži od prvih ešalona, topovskog mesa. Dok gazde fino trljaju ruke i griju džepove i duboko usađuju osjećaj manje vrijednosti onima ispod sebe, ovi puše simbole i nadaju se u sebi da će i oni jednom nad nečim gazdovati. Nebitno o čemu se radi, da li je dijete, pas, bračni partner... Ta stalna spirala dominacije ubija ovo o čemu je pisao Semprun, to dizanje na stražnje noge i bahatost ne poznaju nikakvu solidarnost i ne priznaju tuđu slobodu iz jednostavnog razloga što je ni sami ne posjeduju.