Ruševna zgrada Jaqubian

Za egipatskog zubara i književnika Alaa Al-Aswanija i njegov odličan roman Zgrada Jaqubian saznao sam lutajući jednog jutra po knjižari Feltrinelli u Trstu, a nedavno sam pogledao film Marwana Hameda rađen po predlošku. Opis na koricama mi je obećavao dobru lektiru i, dvije godine nakon kupovine, ona se i ostvarila. Tad nisam imao vremena za čitanje. Čekao me na Piazzi Garibaldi prijatelj iz Tanzanije s kojim sam volio popiti kavu u jednom srpskom kafiću na istoimenom trgu. Čovjek je poslije, baš negdje pred Novu godinu, oduševio bauštelce iz Požarevca savršenom izvedbom pjesme Željka Šašića Crna ženo prokleta bila, pa piće nije morao plaćati, a ne bi bilo ni pošteno kad čuješ da delija sa Zanzibara grmi Šta učini od mene?!

Vraćam se romanu u kojem je raspadanje društva izvrsno povezano s trulim sudbinama stanara jedne derutne armenske zgrade koja je poznavala bolje dane. Evo razgovora Zeki Bega i Busayne, obrazovanog egipatskog mladića: – Ako ne možeš pronaći dobro u vlastitoj domovini, onda ga nećeš pronaći ni na jednom drugom mjestu. – Lanuo je Zeki Beg, ali je osjetio kako nije pažljivo odabrao riječi pa se nasmiješio da umanji njihov utjecaj na Busaynu koji je već ustao i započeo ogorčeno: – Ne razumijete jer ste bogati. (...) Da ste proveli čitav dan obilazeći trgovine u potrazi za poslom kojeg nema i da ste pristojan i obrazovan momak koji u džepu ima samo jednu funtu, ponekad ni to, onda biste razumjeli zašto mrzimo Egipat.

Zeki Beg je čovjek iz nekog drugog vremena. Radi se o elegantnom starijem gospodinu, inžinjeru školovanom u Francuskoj te slabom na žene, piće i opijum. Rasipa ostatke obiteljskog bogatstva kako bi ukrao još pokoje zadovoljstvo od života i često biva prevaren zbog vlastite naivnosti, tipične za sve one koji traže samo ljepotu podražaja koju im nasljedstvo i dobar društveni položaj omogućuju. Oko njega je druga priča, sirotinja koja se bori za koricu kruha, žene koje se daju vlasnicima dućana za sitne pare, muški koji uludo tumaraju ulicama ne bi li iskamčili koju kintu, ukratko, golo preživljavanje. Sve što taj kairski proletarijat ima od života su samo povremena dobra spiza, hašiš i jebanje. To čudesno šarenilo miješanja svega (ponekad samo i u jednom portunu) već sam susretao kod Nagiba Mahfuza i ono stvara neku čudnu i opojnu čitalačku vrtoglavicu, zasićenje od brojnih senzacija koje čisto iskaču s papira.

Zeki Bega je spasilo nasljedstvo, ali momka koji je s njim pričao nije moglo ništa spasiti u društvu u kojem se našao jer oslanjati se na vlastite prosječne snage te oskudijevati potrebnim vezama i pedigreom usred sveopće korumpiranosti može značiti samo osobnu propast ili, u najboljem slučaju, životarenje. Lik ne može stupiti u policiju jer mu je otac bio običan vratar, a djevojka ga napusti jer joj je više dosta mizerije koja ne donosi ništa na stol. Dostojevski je pametno zapazio da se u siromaštvu još nekako da živjeti, ali da je bijeda ta koja ljude sili na ama baš sve poteze.

Busayna je pričao o mržnji prema Egiptu i normalno da nije mislio na Nil, Keopsovu piramidu, egipatsku nogometnu momčad ili sfinge već na dobro potkožene prasce koji su mu oteli budućnost. Načelo negativne selekcije koje dominira svim nepravednim društvima ovog svijeta uči nas da često samo najgore iz jedne generacije upada u redove vladajuće garniture i potom, kad ova pomre, tvori bazu jedne nove odvratnosti. Zanimljivo je da električari ili regruti moraju polagati psiho-testove dok oni koji odlučuju o sudbinama milijuna i milijardi to nikad ne moraju. Da se kojim slučajem takvo istraživanje izvrši vjerujem da bi većina važnih svjetskih institucija nastavila i dalje postojati samo s dodatkom jednog zdravstveno zbrinjavajućeg predznaka ispred imena.