Nekad treba sve ispočetka

Gotovo je i s arapskom poligamijom. Oko 1950-e broj Egipćana s više od jedne žene iznosio je 12%, a već oko 1975-e bio 0.7%. Čitam ovo u knjizi Milutina Milenkovića
Arapi između juče i sutra. Beogradski ilegalac od 1940-e poslije postaje urednik na Radio Sarajevu, boravi više godina u srednjoj i istočnoj Africi, zanima se za Bliski istok. Piše o padu jemenske teokratske monarhije, libijskom naftnom preobražaju, naserizmu, sudanskom građanskom ratu... Ovakve knjige danas kupe prašinu.

Sjećam se odlične Miłoszeve analize (iz njegova romana Osvajanje vlasti) kako se pada u barbarstvo kulturnog zaborava kad dolaze novi ili kad isti organiziraju taj
zaborav, bar u našem, hrvatskom slučaju. Zna li ijedan član ovih današnjih generacija koje blesavo lupetaju po svojim mobitelima da je u Zagrebu nekad postojao Institut za zemlje u razvoju u kojem su se prevodili pisci iz Sierra Leonea ili Malawija? Znaju li uopće da postoje takve zemlje? Miłosz je bio u pravu – ponekad mora sve početi
ispočetka. Barbari pijano bulje u fasade zgrada u kojima se nekad nešto radilo, a sjećanja na prašnjave knjige održavaju tvrdoglavi ekscentrici. Divan je termin skovala
pokojna Sonja Savić za takve: sobni azilanti. Razmišljajući o tome, reporučujem od srca i dokumentarac Geto – tajni život grada s Goranom Čavajdom kao nekim usamljenim i urbanim Danteom u paklu beogradskih olovnih godina nakon osamostaljenja, čisto onako, u počast jednoj generaciji koja je izgorjela do temelja pod pritiskom i očajanjem.

***

U ruke mi stalno pada nekako Srce tame, knjiga koja se uvijek vraća. Evo što sam
pročitao: (...) Ono što smo mogli vidjeti bio je samo parobrod na kom smo bili, obrisa
zamućenih kao da se počinje rastapati, te magleni pojas vode, širok možda pola metra
oko njega – i to je bilo sve. Ostatka svijeta nije bilo nigdje, što se ticalo naših očiju i
ušiju. Baš nigdje. Nestao je, iščezao; pometen je ne ostavivši za sobom ni šapat ni
sjenku.

Sjećam se scene iz Apokalipse redux s Francuzima koji usred džungle održavaju formu... U nekom osobnom pokušaju lociranja europskog srca tame (naravno, bilo ih
je više, ali mene ovdje zanima individualan pokušaj izrađen po čistom osjećaju na temelju pročitanog, viđenog i zamišljenog) došao sam do tangente Njemačka-Poljska-
Bjelorusija-Ukrajina u prošlom svjetskom ratu. Ono što su njemački barbari tamo napravili s Dirlewangerovim jedinicama, ona sloboda zločina luđaka po bjeloruskim
šumama i selima, pa varšavski armagedon, na tom mi se potezu nekako spontano ukazao europski Kongo. Hannah Arendt opisivala je običnost zla u svojoj analizi lika i djela Eichmanna i tu je holokaust svakako čudovišan ako uzmemo u obzir da su Nijemci proizvodili smrt na jednak način kao što su vijke na svojim Mercedesima, ali mene je ovdje zanimalo ono osobno, utjelovljeno i demonsko zlo. Način na koji su poslije poljski vojnici izmrcvarili Oskara Dirlewangera u ovom svjetlu djeluje poput čistog ubojstva vampira. Nije ni čudo da su Poljaci poslije takvih iskustava dali imena poput Polanskog, Kosińskog ili Zulawskog jer, ako ti je sudbina bila toliko naklonjena da ti u tim godinama dadne Nijemce i Ruse za susjede, onda o horroru znaš sve što treba znati.

Četvrtkom u Tjednoj kocki čitajte eksperimentalne odlomke   

Tjednu kocku čine eksperimentalni odlomci napisani po principu aleatorike (bacanja kocke ilitiga slučajnosti). Autor Vinko Vego je slobodno iskoristio tehniku poljskog skladatelja Lutoslawskog i povezao je s perzijskim običajem nasumičnog otvaranja Hafizovih stihova. Jednostavna stvar: kupe se kocke za jamb, knjige se uzimaju proizvoljno, bačene kocke usmjere prste na stranicu, ona se pročita i potom kreće igra slobodnih asocijacija na zadanu temu. Ostavlja se ono što se čini vrijednim, baca se sve što je dosadno ili nerazumljivo. Ukratko, jedan pokušaj spajanja slučajnosti s promišljanjem. Nove odlomke objavljivat ćemo četvrtkom.