Tiha noć 1994.

Nije mu se dalo ustajati s kauča pa je bocu s rakijom držao na podu, nadohvat ruke. Svako malo je naginjao iz nje i čekao da tjeskoba preraste u bijes. Bez rakije ruke su drhtale, po tamnim zakutcima bi započelo šušketanje, krajičkom oka pratio je mutne kretnje. Strah bi ga zapljusnuo u valovima.
Potegne jedan duži gutljaj, zagrcne se i zakašlje.
Kučka. Opet ga je ostavila na cjedilu. Otputovala mami.
Nema pečenke za njega, nema kolača. Ne trepte lampice na jelki. Mrak u dnevnom boravku, vani grmljavina petardi i rafala.
Još gutljaj, dva i škljocnut će sve na svoje mjesto.
Začuje glasno i dugo štektanje strojnice.
Digne se i s prozora kuhinjske niše drekne pijano u Badnju noć.
- Jooooooš! Pucaaaaaj!

***
Ksenija nikako nije mogla osjetiti čar Božića. Najprije umor, a onda dosada. Ponavljanje istih jela, istih rituala tjeralo ju je da poželi da što prije prođu blagdanski dani.
Ipak, najteže joj je padala skrušenost, neprekidno ponavljanje o miru, blagosti i obiteljskom okupljanju u tihoj noći. Kakva tiha noć? Sve trešti nepodnošljivom larmom.
Ona nije vjerovala u uskrsnuće. Nije vjerovala u Boga. Najmanje je vjerovala Crkvi.
Vjerovala je u čaroliju novogodišnje jelke. Možda zato što je htjela vjerovati bajkama.
Zato je sada sjedila za blagdanskim stolom i gledala sjajne balone duginih boja, zvončiće, staklene anđele, rajske ptičice, zlaćane šiške, girlande i svijećice koje su se palile i gasile u ritmu valova. Ksenija je sklapala kapke i kroz trepavice stvarala optičku varku dugih zelenih, žutih, crvenih i zlatnih zmijica.
Dok je ona sanjarila, Tonći je hrkao pred upaljenim televizorom.
Tamo je anđeo Clarence rješavao neke bankarske probleme.

***
Nikša se spuštao Dugom ulicom prema moru. Božićna noć je bila oštra i hladna kao britva. Nebo posuto milijunima zvijezda. Umor ga je kršio kao suhu grančicu. Sva sreća da je nadomak kući. Putem je sretao mladiće i djevojke, razdražljivo vesele, mulce koji su mu bacali petarde pod noge. Od svakog praska bi poskočio. Čudno kako je reagirao na šaljivo praskanje petardi nakon eksplozija granata i rafalne paljbe. Vraćao se s terena.
Uzalud se nadao tišini.
Na polovici puta do kuće skinuo je s ramena strojnicu i ispalio u crno nebo rafal pokušavajući utišati kaos.

***
Iz crkve je kroz odškrinuta vrata odjekivalo U se vrime godišća, mir se svitu navišća... Marinko je poskakivao u šimatoriju bezuspješno pokušavajući zagrijati smrznuta stopala. Dlanove je ugurao u džepove od jakne. Prebirao je pod prstima petarde svih veličina i vrsta. Bio je spreman, on i još njih tridesetak. Večeras će selo imati borbenu ponoćku. Pelinkovac ga je tjerao na smijeh. Nešto divlje i ludo poskakivalo mu je u grudima i htjelo je iskočiti van.
Kroz crkvena se vrata čuo prigušeni žamor glasova u molitvi, zatim je harmonij zasvirao Tihu noć i visoki tankoćutni glas časne Zorislave zaplovio je crkvenom lađom, iznad kršćanskih glava i izišao u hladnu noć.
Tu se rasplinuo u galami i praskanju.

***
Sjeo je na kauč. U boci je ostala četvrtina tekućine. Ostalo se prelilo u bijes. Kiptio je i bio spreman na pohod.
Teturajući, ušao je u hodnik, zgrabio jaknu s vješalice, krenuo prema vratima, uhvatio kvaku i zastao. Vratio se u sobu, otvorio ormar, popeo se na krevet, ne skidajući duboke cipele i iz gornjeg dijela ormara izvukao kartonsku kutiju. Stavio ju je na krevet i otvorio. U kutiji su blistali novogodišnji ukrasi položeni u gnijezdo od srebrenih girlandi. Na dnu kutije, među šarenim staklenim balonima ležala je zelena ručna bomba. Izvadi je i spremi u džep.
Potom istetura u sve bučniju noć.

***
- Tonći, probudi se! – dozivala ga je.
- Aaaaa? Molin? Šta je?
- Ajde, diži se. Nećeš prispavat Božić.
- Oćemo li sad jist sarme?
Uskoro su se spuštali prema crkvi. Ksenija je poželjela vidjeti kako Božić izgleda iznutra. Poželjela je otići na ponoćku.
Ispred crkve je gomila mladića tvorila špalir od vrata crkve do ulaza u šimatorij. Poredali su se kao počasna straža i čekali.
Ksenija i Tonći su prošli kroz špalir i u neočekivanoj tišini ušetali u crkvu. Unutra je velečasni privodio misu završetku. Došli su na kraj.

***
U kući je zatekao samo nonu. Spavala je na brdu ukrasnih jastuka, na trosjedu u dnevnom boravku. Lagano je rukom prešao povrh starog lica i rastvorenih usta iz kojih je teklo isprekidano grgljanje.
Svi su otišli na ponoćku.
Stropoštao se za stol pokriven dobro poznatim crvenim stolnjakom oslikanim zelenim listovima božikovine. Kristalni bokal napunjen crnim vinom i visoke čaše iz istog kompleta nonine dote, dopola prazne čekale su povratak slavljenika. S velikih staklenih desertnih tanjura trusile su se uvijek iste orahnjače, šape, kiflići, žerbo šnite.
Nije uzeo ni zalogaja.
Zaspati u svom krevetu bio je njegov božićni san.
Na putu do kupatila ostavljao je tragove. Strojnicu, naslonjenu na komodu. Maskirnu jaknu, bačenu na pločice u hodniku. Kapu, obješenu na vješalicu u prolazu. Ruksak, ostavljen na sjedalici u dnevnom boravku.

***
Desetine svijeća su treptale odsjajima na licima svetaca i pozlati oltara. Zvuk orgulja je pratio čestitanja. Ksenija i Tonći primali su i uzvraćali čestitke. Velečasni je šetao među klupama i govorio „Na dobro vam došlo porođenje Isusovo“ , a pastva odgovarala „i vama, i vama....“, zvono s kampanela je slavilo, brenčalo iz sve snage.
Prvi je prema vratima krenuo remeta Lovre i širom ih rastvorio. Istog trena se na njega sručila gomila rasprskavajućih čestica. Buka je bila paklena. Remeta je panično zgrabio krila vrata i stao ih potezati prema unutra ne bi li zaštitio unutrašnjost crkve od barbarskog napada. Napad je dolazio iz špalira. Stajali su kao poganski bogovi s visoko podignutim upaljenim crvenim bengalkama. Crveni odsjaji, dim i buka načas su učinili da šimatorij izgleda kao predvorje pakla. Krenulo je i hučanje. Petarde su grmile.
Unutra je vladala tišina. Svi su stajali iščekujući. Remeta je polako odškrinuo vrata, isturio glavu i povikao:
- Ljudi, dico, kršćani, nemojte u ovi svet... - kanonada ga je prekinula. Jedva je umakao kiši petardi.
Naslonio se leđima na vrata i zacvilio kao dijete:
- Velečasni...
Velečasni se kroz gomilu natiskanu uz izlaz probije do remete.
- Otvori! – naredi.

***
Sjeo je na bitvu na Velom mulu, grleći bocu. Gledao je prema selu. Iznad kampanela i crkve dizala se crvenkasta zadimljena kupola. Zvona su slavila Isusovo rođenje. Ovdje na mulu buka je bila prigušena. More se ljuljuškalo i udaralo u kamene blokove. Na nebu se jasno vidjela Mliječna staza.
- Pizda joj materina! – mrmljao je nerazgovjetno – Jeben mater cilome selu! Ko jebe njih i njiov Božić!
Naceri se pijano i protisne kroz zube:
- Pokazat ću in ja! Zapamtit će ovi Božić!

***
Kad je velečasni stao na vrata crkve i ljutito viknuo „Magarci! Ništa ne poštujete i nemate svetinja! Sram vas bilo!“, Marinko je prvi bacio petardu prema njemu i to najveću koju je napipao. Imao je pik na njega, odavno. Još iz vremena kad je dobijao šibom po rukama i nogama na vjeronauku. Njegova je bila prva, ali ne jedina. Velečasnog su zasule petarde osvetoljubivih bivših vjeronaučara. Remeta ga je povukao za ogrtač i zalupio vratima.
U crkvi je vladao tajac.
S druge strane vrata u šimatoriju se slavila pobjeda kao na utakmici.
Marinko je klicao i skakao iako zapravo nije znao zašto.

***
Ksenija je razmišljala o zamci u koju je upala. Kako će uopće izići odavde? Zao duh je pušten iz boce, selo je podivljalo.
Žalila je remetu. Uporno je otvarao vrata i apelirao na razum i milosrđe. Zauzvrat je dobivao kišu petardi.
Smiješna misao joj padne na pamet. Možda se sve ovo događa zbog nje.
Sama sebi obeća da je ovo njena prva i posljednja ponoćka u crkvi.

***
Boca je bila prazna. Zamahne i baci je daleko od mula. Pljusnula je muklo o površinu.
Nije osjećao hladnoću. Bio je potpuno pijan. Iz džepa izvadi bombu. Prevrtao ju je po šakama i cerekao se.
Sad će vodoskok, pomisli.
Ustane, nesigurno se osovi u raskorak, zanjiše se, umiri. Tupo je gledao u bombu na svom dlanu. Izvuče osigurač, zamahne svom snagom i baci je uz divlji urlik. Visoki stup mora suknuo je u vis. Eksplozija je bila strašna. Pao je na stražnjicu, smijući se na sav glas. A onda umukne i raširi oči.
U središtu eksplozije oko koje su se širili valovi u koncentričnim krugovima lebdio je Isus i prijetio mu prstom.

***
None se zagrcnula i naglo uspravila. Eksplozija joj je odzvanjala u ušima. Treptala je i pokušavala shvatiti gdje je.
Živa sam!, prođe joj kroz glavu. Onda ugleda Nikšu. Stajao je gol golcat na vratima. S tijela mu se cijedila voda. Tresao se kao prut, oči su mu luđački sijevale.
- Lezi! Lezi! Na zemlju! – vikao je.
Preneražena, ona podigne ruku i pokuša nešto reći. Nikakav zvuk nije izišao iz njenih usta, ruka je beživotno pala, glava klonula unatrag.

***
Ksenija i Tonći vraćali su se kući, polako se uspinjući neprirodno tihom Dugom ulicom. Opsada crkve naglo je prekinuta eksplozijom bombe. Rulja se razbježala, ulice su se ispraznile.
- Koja paklena ponoćka! Za Gospu blaženu, di mi živimo? A, Tonći? - ljutila se Ksenija.
- Ja san samo tija jist sarme.
Noć je postajala blaga, božićna.

Smilja Savin rođena je prije šezdesetak godina, živi u Kaštel Lukšiću. Strastveni je ljubitelj lijepe književnosti. Iskušava se u pisanju kratkih priča. Objavljuje ih po književnim portalima i zbornicima, ponekad ih šalje na natječaje. Ipak, najvažnije je zadovoljstvo kad zna da se nekome svidjela njezina priča.