Terraneo nipošto nije bio loš

Prvo izdanje šibenskog Terranea postavilo je visoku ljestvicu kvalitete i kvantitete što glazbe što popratnih sadržaja, koju, nažalost, ovogodišnje izdanje ipak nije uspjelo dosegnuti. Veliki broj izvođača nije opravdao epitete kojim su ih kitili u opisu programa – zvučali su mnogo bolje na papiru nego uživo – no ipak se našlo dovoljno bisera koje je uistinu vrijedilo poslušati.

Na Terra stageu nije se u večernjim satima dogodilo ništa posebno vrijedno spomena – većinom popularni izvođači MTV poskočica koji, istina, zaslužuju veliki plus za trud i animaciju publike, sigurno neće ostaviti duboki trag u povijesti glazbe niti će njihovo djelovanje izazvati revoluciju. Treba priznati, svoj su posao headlineri sva tri dana i više nego korektno odradili, a publika, koje bi se za svakog večernjeg izvođača nakupio popriličan broj, ih je sa oduševljenjem primila, kako vrckave Thing Things, čija je ženska polovica uspostavila najbolji kontakt sa publikom pred tom pozornicom, tako i melankolične The xx.

Thievery Corporation i njihov prateći bend su u startu ispucali hit Lebanese Blonde, nakon čega nije bio problem veći dio publike potaknuti na ples te ih sviračkim umijećem održavati na nivou do kraja seta, pa bi se njihov nastup mogao nazvati vrhuncem prvoga dana na glavnoj pozornici Terranea. Za ljubitelje nešto drugačije glazbe, tu su bili još i Aqua stage te Aero zona.

Prvoga su dana najveće simpatije publike na vodenoj pozornici pobrali miljenici zagrebačke žednouhe publike The Notwist, premda ni Anna Calvi i 65daysofstaic definitivno nisu bendovi koje bi mogli nazvati gubitkom vremena – Calvi je donijela osebujan zvuk gitare koji je u kombinaciji sa njenim milozvučnim glasom jako dobro funkcionirao, a 65daysofstatic energičnim su nastupom privukli popriličnu gomilu ljudi, čiji se broj rapidno smanjio kada su se na glavnoj pozornici ukazali Thievery Corporation, na što je pjevač imao veći broj otrovnih komentara.

Zračnu su zonu otvorili Ola Horhe, jedan od podcijenjenijih bendova na festivalu – da su dobili priliku zasvirati nakon zalaska sunca sigurno bi svojom glazbom privukli veći broj ljudi. Prostor pred pozornicom se ipak poprilično napunio za sljedeće izvrsne izvođače – dok je na glavnoj pozornici gomila iščekivala finale u kojem će nagađati kojim imenom nazvati Katie White, na Aero stageu dušu su prosipali Goribor. Nakon njih publiku su nabrijavali Max Tundra i DJ-evi čiji zvuk nije bio ograničen samo na hangare – njihova se glazba probijala kroz tiše dionice Future Islandasa koji su nakon osebujnog britanskog multiinstrumentaliste došli na pozornicu. Tih problema nisu imali After bolji od partija, koji su se upregnuli opravdati svoje ime.

Drugoga dana na glavnoj pozornici epitet vrhunca zaslužili su The Roots koji su publiku osvojili ubacujući citate standarda poput Mr. Loverman, Sweet Child o' mine i Immigrant song u svoje pjesme. Ekipa u prvim redovima bila je uistinu oduševljena nastupom, što pjevač benda nije propustio primijetiti. Na Terra stageu su se, među hrpom bendova sa prefiksom The u utorak istakli riječki Father koji su nam dok je sunce još sjalo donijeli vrlo dobrodošli dašak nešto žešćeg, metal zvuka.

Na Aqua stageu drugoga su dana prvi nastupali Mika Male i nezasluženo privukli jako mali broj posjetitelja. We were promised jetpacks donijeli su zanimljivu žešću glazbu na trenutke nadglasavši bend koji je u isto vrijeme prašio na Aero stageu. Čuo ih manji broj ljudi nego Dana Mangana čije su se pretežito depresivne folk – rock pjesme svidjele okupljenima.

Aero stage je za početak spopao suludi trip zvan Žoambo Žoet Workestrao za koje nije bilo većeg broja zainteresiranih, što njih nije spriječilo da ostvare jedan od zvučno zanimljivijih nastupa na festivalu. Na istu su se pozornicu nešto kasnije popeli Dječaci koje su organizatori slobodno mogli smjestiti na glavni stage pošto pred popularnim Splićanima ni igla ne bi pala na pod. Nakon njih je slijedilo definitivno osvježenje festivala, Tune Yards – vrckava i energična pjevačica koja svoj osebujni glas, u kombinaciji sa bubnjem, semplira na licu mjesta i koristi kao dopunu melodiji koju proizvode basist te alt i bas sax. Privukli su poprilično veliki broj ljudi, od kojih je većina odlučila pričekati kraj njihovog nastupa prije no što ode pogledati što se događa na glavnoj pozornici.

Posljednji dan zvjezdanog dijela festivala najplesniji je zvuk donio bend koji je zatvorio glavnu pozornicu – Parov Stelar Bend, dok su prethodni izvođači – Wild Beasts i The xx – donijeli nešto smirenije tonove, na koje je publika jednako žestoko reagirala.

Na Aqua stageu se, dok su u Aero zoni Golem osvještavali solidan broj okupljenih, događao jedan od najenergičnijih nastupa festivala. Future of the left donijeli su prijeko potrebnu količinu čvrstog ritma i mikrofonije te kvalitetno pripremili teren za The Jon Spencer Blues Explosion. Kao što i ime kaže, dok su na Aero stageu Elemental nastupali pred popunjenim podijem, vodena pozornica nije umanjila eksploziju koju je ovaj energični trio donio, čija je kulminacija bila mahnito trčanje kroz publiku gospodina čije je ime u nazivu benda. No to nije bio vrhunac Aqua stagea – večer su zidom buke zatvorili Swans. Njihov hipnotički set bio je najsvjetlija točka festivala manjini najžednijih ušiju.

Na koncu, kada se razmotre činjenice, drugi Terraneo nipošto nije bio loš festival. Posjetitelje je dočekao bolje osmišljen prostor, bogata festivalska ponuda, a svaki centimetar festivalskog tla prožimala je šarolika glazba od koje je svatko u gotovo svakom trenutku mogao pronaći nešto za sebe. Čak smo imali priliku prisustvovati gerilskom nastupu francuskih Joke koji su smontirali bubnjeve i dva mala pojačala pred Rakija bar, a pjevač se snalazio pomoću megafona. Na broj izvođača i cijenu karte, pošto je financijsko stanje svugdje takvo kakvo jest, nema smisla prigovarati. No nije jasno zašto je, premda su se potrudili organizirati ogroman broj uistinu zanimljivih radionica i predavanja, pristup njima bio omogućen samo posjetiteljima kampa. Odabir izvođača je procjena organizatora, ali je ipak šteta što su ove godine propustili priliku glazbeno obrazovati onaj dio publike koji neselektivno posjećuje glavnu pozornicu.

Sami posjetitelji festivala iskazivali su neke neekološke stavove na ekofestivalu – stotine, tisuće plastičnih čaša koje su ostajale na podu nakon svakog nastupa, unatoč dovoljnom broju kanti i kontejnera na prostoru festivala, te veći broj pojedinaca koji su zaključili da je mudrije amonijakom polijevati masline nego napraviti još nekoliko koraka i prerađenu pivu otpustiti u praktične pisoare, ne predstavljaju duh kojim bi festival trebao odisati.

Treći Terraneo dovesti će nas bliže odgovoru što ovaj festival pretendira biti – okupljalište ekipe kojoj je alkohol i repetitivni ritam pogonsko gorivo za zabavu, inovativni ekološki festival koji pomiče granice, postavlja nove standarde te suptilno educira sve posjetitelje, utočište za hipstere, ma tko oni bili, ili prostor u kojem ćemo otkrivati kvalitetne nove bendove koji će pisati povijest – odnosno, u kojoj mjeri će se navedeni sastojci pomiješati. Ostaje nada da će entuzijazam pojedinaca u suradnji sa realnošću financijske računice i dogodine rezultirati festivalom za kojega se karta može bez previše razmišljanja naslijepo kupiti.