Lijepo i potresno o bolesti

Postoji to jedno vjerovanje, priča, neki će reći da je samo filmski klišej, da čovjeku pred smrt ispred očiju prođe čitav život u nizu slika, kratkih isječaka, sve tamo od početka, pa do kraja. Ako ću svoju odluku o vjerovanju u navedeno donositi po iskustvu Tee Tulić (Rijeka, 1978.) pretočenom u roman koji se u izdanju Algoritma pojavio u lipnju 2011. godine onda bih, kako mi se čini, mogao povjerovati da te posljednje trenutke umiruće osobe još teže/čudnije/intenzivnije proživljava živa osoba, ona koja je uz umiruću, ona osoba koja će nastaviti živjeti, jer njoj se slike/prizori/isječci neće prestati vrtjeti, možda će im intenzitet opasti, ali nestati sigurno neće.

Kosa posvuda nagradom Prozak ovjenčan je roman mlade književnice u kojem je slike, sjećanja i sve proživljeno iz jednog iznimno posebnog, teškog perioda života, prikupila kao u foto album u kojem su fotografije porazbacane nasumce, prirodno, onako kako ljudski um inače i pohranjuje obične stvari, svakodnevicu, baš kao i traumatične ili lijepe doživljaje. Kod Tee su te nimalo požutjele minijature sjećanja oblikovane u fotografije prošlosti načinjene objektivom sadašnjosti, definirane slovima, riječima i rečenicama, pri čemu se ono što autorica namjerava prenijeti uspješno iznese ponekad i u tvorevini od svega par redaka, a da se pri tom ne izgubi ni najmanji dio poruke fotografije.

U fokusu ovog foto-romana Tulićeva je postavila tri generacije žena, nonu, majku i kćer (otac i sin/brat spominju se tek na nekoliko mjesta) čije se uloge ubrzano mijenjaju zbog nemoći i starosti none i progresivne bolesti majke. Kako majčina bolest napreduje, tako kći prisilno postaje ubrzano odrasla i odgovornija, a majka se sve više smanjuje i postupno doslovno nestaje - gubi kosu, ljušti joj se koža, mršavi, gubi snagu, govor, … Tako djevojčica čije su prvotno razigrane slike načinjene plastičnim aparatom s ružičastim filtrom na leći u ruke uzima veliki aparat, s teleobjektivom koji joj daje uvid u pravu sliku svijeta s kojom se ne može i ne želi pomiriti, pa bijesni na spomen smrti, udara djevojčice koje joj psuju majku, ne vjeruje doktorima, traži alternativna rješenja, kupuje preparate, čajeve, sirupe, jer mora postojati način da ozdravi, majka mora živjeti jer - koga ću dozivati dok budem jednom rađala ako ne tebe - pita se kćer, traži pomoć u znakovima, u numerologiji, ali jedini brojevi koji se pojavljuju u njenom životu (i u romanu) su brojevi na vratima soba u koje je majka premještena i brojevi koji označavaju cijenu alternativnih lijekova do kojih dolazi razno raznim putovima.

Kroz minijature koje naglašavaju posebnost veze između majke i kćeri (Dok je gledam kako leži u krevetu, između nas osjećam pupkovinu. Nešto što sam pokušala sama presjeći već tisuću puta. A sad se držim za taj nevidljivi konop kao da visim s mosta.) provlači se i ono svakodnevno, kućni ljubimci, susjedi, tračevi, ali pojavljuje se i nešto čudniji svijet na koji nona često upozorava, svijet duhova, nemirnih duša i te crtice dodatno daju na posebnosti prikaza ove naizgled potpuno ženske zajednice u kojoj se mi čitatelji zatičemo i kao promatrači, ne potpuno isključeni - osjećaj je kao da sjedimo za stolom za kojim jede ta obitelj, kao da i sami idemo u posjete, kao da i mi proživljavamo život djevojčice/djevojke/žene koja se gotovo dnevnički ispovijeda - dopušteno nam je prisustvovati, ali ne i intervenirati- zapravo intervencije nema, nije moguća, od početka je jasno kakvom kraju priča ide ususret.

Kosa posvuda lijepa je, potresna, ali istodobno i domišljato humoristična i topla knjiga o jednoj bolesti zbog koje je djevojčica koja na plaži gradi kule od pijeska za blještave rakove ustala, stresla djevojčicu sa sebe i kao odrasla krenula u borbu protiv jedne drugačije sorte rakova.

Kosa posvuda, Tea Tulić (Algoritam, lipanj 2011. / nagrada Prozak)